OPG PETKOVIĆ: Da smo barem ostali u Italiji

Na farmi s devedeset koza (alpina) uređenoj na djedovini u Žabniku Rajko Petković (43) i supruga mu Gordana (42) pokušavaju u današnjoj nepovoljnoj situaciji za bilo koju poljoprivrednu proizvodnju osigurati egzistenciju.
Među spomenutih devedeset koza zapravo je i 17 jarica koje su pred prvim jarenjem. Prošle godine takvih je bilo 34, imaju i tri uzgojno valjana jarca, a staja - premda uređena u zapravo improviziranim uvjetima, iznimno je funkcionalna i, već s prvog koraka vidljivo, i iznimno uredno držana.
Koze su u sjajnoj kondiciji, sretna je okolnost što u stadu nema nijednog grla oboljelog od (inače po riječima stručnjaka raširenog) virusa encefalitisa. Zapravo je sve posloženo “po pravilima struke”, ali to ne znači da su Petkovići bez brige ili zadovoljni sadašnjim stanjem u kozarstvu...
HTJELI SMO DRUGO
Štoviše, Rajko kaže da su tek treću godinu u kozarskoj proizvodnji jer su imali - nakon povratka iz Italije u kojoj su radili devet godina - sasvim druge planove:
- Mi smo zapravo počeli s govedarskom mljekarskom proizvodnjom. U kooperaciji sa šogorom, imali smo 35 krava u mužnji te podmlatka (junica i teladi) još četrdesetak komada, a pripremali smo proširenje stada, povećanje proizvodnje. Čak smo došli do kompletne dokumentacije i građevinske dozvole za gradnju nove farme, ali odustali smo... Htjeli smo ući u sufinacirani projekt vrijedan tri milijuna kuna, no, agencije su tražile 60.000 kuna unaprijed za aplikacijsku dokumentaciju, pa još tri posto provizije na ostvarena sredstva... Imali smo i do 40 hektara zemlje (većinom zakupljene) u obradi, znači sve preduvjete da se počne dobro, ali onda su se poremetile računice...
NIZBRDO NA 1,9
- Kad smo počeli, tamo 2001. godine, za mlijeko se moglo ostvariti i 4,4 kune za litru prve klase... Ostavili smo se krava kad je cijena skliznula na 1,9 kuna za litru... i jedva ostali “na nuli”. Nije više bilo smisla. Posebno ne kad se sve više vidi da za nas poljoprivrednike stvarno nitko ne brine, niti shvaća naš posao.
Koze su sad kompenzacija za naše planove koji nisu ostvareni, a ni u ovoj proizvodnji ne može se reći da se komotno diše makar imamo sve što treba: i dobro stado i dovoljno zemlje u obradi (sad obrađujemo 13 hektara), ali ne isplaćuju se poticaji kako treba. Za litru besprijekornog kozjeg mlijeka imamo samo četiri kune (plus - ako dođe - 50 lipa premije od države), a period u kojem su koze zasušene, kad nema prihoda kao sad, kad su pred jarenjem, teško se prebrodi...
TEK IZNAD CRTE
- Poslujemo, mogli bismo reći, onako - iznad crte minusa. Da su kod nas cijene korektno posložene, da se vrate na razinu kakva je bila nekad, onda bismo mogli reći da se od koza može pristojno živjeti. Da ne govorim da isplate čekamo, primjerice: kad u veljači krenemo s novom isporukom mlijeka, prvi novac dobit ćemo tek u travnju! Spasilo bi nas kad bi isplata poticaja - kako je obećao ministar - bila sad, krajem siječnja.
VIŠE ZA MANJE
- I danas se mora dvostruko više raditi nego nekad... Nekad se reklo da je stado od četrdeset koza dovoljno za jednu obitelj. Sad je pitanje je li naše dvostruko veće stado dovoljno, pa zato ni nema mladih koji bi se ogledali za ovim poslom. Naš sin Denis (23) ima svoje zaposlenje, ne vjerujem da bi se prihvatio nastaviti naš posao... Osim ako bude, silom životnih prilika, natjeran.
Ne mogu vam reći koliko žalim što nisam ostao u Italiji. I tamo sam radio na farmi, stekao iskustvo, znanje... Znači, sve je trebalo doma štimati. I s naše strane je sve i u redu – mi svoj posao znamo. Nama su problem stvari na koje nemamo utjecaja.
Nitko od nas farmera ne traži ništa više od pristojnog života od poštenog rada. Pristojnog života, ne luksuznog. Znamo da naš posao nikad neće biti plaćen do kraja. Nemamo ni godišnji, ni bolovanje... Nekad je cijena kozjeg mlijeka bila i do šest kuna, a nema viškova, nego fali tog mlijeka, pa zar bi onda bilo puno da se nama plati barem pet kuna za litru prvoklasnog kozjeg mlijeka? Da možemo normalno živjeti, da se možda i barem nešto od mlade generacije odluči ostati na poljoprivredi ako poljoprivreda, naime, ne bude uzaludan posao.

Marijan Belčić