PUŠĆINE: Plava je kuć(ic)a ponovo u cvijeću

U utorak, 6. studenoga prošle godine, kad je prema jugozapadnom dijelu Pušćina u predvečerje bujično nadirala voda Drave koju nije uspio zadržati zaštitni nasip, Amalija Hergotić, kao i njeni brojni sumještani, samo je u očaju mogla gledati kako propadaju pokušaji susjeda, vatrogasaca, svih koji su mogli makar nešto svojim rukama napraviti da zadrže vodu i obrane kuće, gospodarske objekte ili radionice od poplave, a prelijepa obiteljska kuća kao da tone u blatnu kaljužu.
PLAVA KUĆA
Kuća koju se najčešće moglo vidjeti u izvješćima TV ekipa i na novinskim fotografijama bila je plava prizemnica s potkrovljem uređena, Međimurci bi rekli - kak cukor-škatulica. Ove godine, točno godinu nakon polave, kuća u kojoj Amalija živi s kćerkom Milenom, zetom Dragutinom Drvenkarom i tri unučice - Majom (14), Dijanom (12) i Sarom (10) uređena je ponovo, naizgled u svakom detalju, baš onako kako Međimurci inače svoje kuće, vlastitim rukama i poznatim marom i radinošću (uz neizbježne kredite), znaju urediti kako bi živjeli normalan, miran obiteljski život. I živi se kao i prije – školarke dolaze i odlaze iz škole, Milena i Dragutin redaju svoje smjene na poslu, samo je Amalija, kao umirovljenica, stalno doma. U dinamici dnevnog života tek ih se rijetkih dana sve odjednom može zateći kući.
“AKCIO”
Međutim, iza blistave fasade i (ponovo) prelijepog dvorišta, život ipak nije ušao u staru kolotečinu. Bezbrojna su stalna podsjećanja, kaže Milena, na zlo koje su prošli:
- Ono što se može izraziti novcem, napisano je u procjeni. Imali smo 450.000 kuna štete, a evo, pokušavamo uz obeštećenje i svu pomoć koju smo dobili i na kojoj smo neizmjerno zahvalni svim dobrim ljudima, rođacima i onim nepoznatima koji su pomogli, stvoriti si barem privid da je sve ponovo normalno... Ali nije... Ukupno smo primili pomoći za oko četvrtinu štete, s tim smo se morali snaći kako smo znali i mogli. Sad bismo mogli napisati na kuću – znate, onako kako u Mađarskoj piše na dućanima: “akcio”... Sve što je trebalo, kupovali smo najjeftinije, na akcijama, sve što se moglo popraviti, popravljali smo... Podove, zidove, instalacije, stolariju... I još nije sve popravljeno i obnovljeno jer to jednostavno financijski nije moguće. Idemo korak po korak. I ti strašni dani poplave još su nam u glavi. Možete li zamisliti: nekako podsvjesno, pred nekoliko dana išla sam na sep... Vidjeti dolazi li ponovo voda...
I Amalija kaže da još nema mira, još se ne osjeća bezbrižno, sigurno:
- Znate, noću, kad se sve smiri, a ja ne mogu zaspati, slušam... Pucketanje, čudne šumove. I vidimo po kući da se pojavljuju godinu dana nakon poplave pukotine, jedva vidljive, ali poplava nam još ne da mira... Polava je poremetila tlo ispod kuća, kuće sjedaju, pucaju, kod puno ljudi je to tako... I sad, kad je sve uređeno, ponovo se nekako osjećam kao da sam u tuđoj kući. Nema naših stvari koje su uništene u poplavi, sad su tu neke druge koje smo unosili, ne zato što smo ih željeli, jer smo ih birali, nego do kojih smo mogli...
Kad se voda povukla, doveli smo curice. Najmlađa Sara bila je šokirana, toliko da je vikala: To nije moja kuća, to nije moja kuća...
JOŠ PUKNEM
I ja još i sad ponekad puknem... Ne izdrže mi živci. Nakupilo se puno toga dok smo bili kao pravi izbjeglice. Sreća je bila za nas što su nam sinovi pokojne Štefanije Posavec (pokopali smo je baš onaj dan prije poplave) ustupili njenu kuću za privremeni smještaj... Nikad im nećemo moći dovoljno zahvaliti, kao niti svim onim ljudima koji su nam pomogli... Preživjeli smo nesreću? Malo je to reći... Četiri godine se kuća uređivala, rihtala, djeca su se zadužila s kreditima, a onda je u jednoj noći sve poplava vratila na početak...Sad je samo slika dobra, sve izgleda normalno, ali mislim da se straha nećemo nikad osloboditi... Možda naše pucike, jer djeca ipak lakše prebrode neke stvari...
Marijan Belčić