Ravnateljica Zavoda za hitnu medicinu Vera Gojković: Spašavati živote!

O reformi zdravstva u Hrvatskoj u posljednjih je godinu i pol dana ispisano puno novinskih redaka, iznošena su različita stajališta, mišljenja, mnogi dijelovi reforme dovođeni su u pitanje… Najviše kontroverzi, pa i nezadovoljstva građana Međimurja izazvale su promjene koje se odnose na sustav hitne medicinske pomoći. Koliko je reforma tog dijela zdravstvene skrbi zaživjela i kako funkcionira u našem kraju za list Međimurje govori vršiteljica dužnosti ravnateljice Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Međimurske županije Vera Gojković, dr. med., spec. urgentne medicine.
Liječnica rodom iz Varaždina ima gotovo 20 godina iskustva rada u hitnoj medicini. I suprug Vere Gojković također je liječnik zaposlen u hitnoj službi, ali u Varaždinu.
Doktorica Gojković nedavno je privremeno preuzela funkciju ravnateljice Zavoda, nakon što je preminula mr. sc. Mirela Štefe, dr. med.
Koliko Zavod za hitnu medicinu trenutno zapošljava ljudi? Jeste li adekvatno tehnički opremljeni?
- Ovdje, u Čakovcu te u preloškoj ispostavi imamo ukupno 65 zaposlenih, od čega 15 medicinskih tehničara, 15 vozača i 15 sestara na prijavno-odjavnoj jedinici. Liječnika je ostalo 14, nakon što je, nažalost, preminula naša ravnateljica. Uskoro će biti raspisan natječaj za još jednog liječnika. Što se tiče vozila hitne pomoći, stalno su u optjecaju 3 vozila. Građani lako mogu prepoznati – vozila žute boje koja su nova, služe za hitne intervencije, dok su bijeli kombiji sanitetska vozila. Naime, otkad smo nova, zasebna ustanova, a ne više stanica hitne medicinske pomoći kao dio Doma zdravlja Čakovec, nemamo sanitet. Usmjereni smo na terenski rad. Još dva vozila imamo u rezervi. Ona se koriste dok je neko od žutih na servisu.
NISMO MI
AMERIKA
Novi ustroj hitne službe dio je zdravstvene reforme. Smatrate li je uspješnom?
- Reforma je dijelom krenula kako bi se uskladila s europskim kriterijima. Jest da je malo bila zamišljena i po nekakvom američkom modelu. No, kad ljudi, primjerice, gledaju američku seriju Hitna služba, ipak je to nešto drugo. Ne možemo baš američke paramedicse, uspoređivati s reorganiziranom hitnom pomoći u mladoj i maloj Hrvatskoj. Ali, krenulo je i zasad je reforma takva kakva jest. Za nas je dobra.
Na temelju čega to tvrdite?
- Hitna postaje brža i učinkovitija. Zbog jednog jedinog i vrlo bitnog razloga. Prije smo radili praktički sve - dio primarne zdravstvene zaštite, odnosno posao obiteljskih liječnika, dio sekundarne, odnosno obradu pacijenata... To nije zadatak hitne u budućnosti. Naša je zadaća učinkovito pokriti teren i na najdalje mjesto intervencije stići unutar 10 minuta. Upravo zbog toga je otvorena i ispostava u Prelogu. Osim toga, reforma ne ide samostalno. Zato su počela i vikend dežurstva obiteljskih liječnika. Jedan liječnik trebao bi dežurati u Domu zdravlja. Naša hitna prije je imala i do 150 pacijenata dnevno u ambulanti. Jedne je nedjelje, to je vjerujem rekord, u 12 sati došlo ukupno 162 pacijenata. No, zamislite, od tog broja samo nekoliko je bilo hitnih. Općenito, više od 90 posto pacijenata koji dolaze, i to najčešće vikendom i praznicima, su nehitni. Njih bi morali bi zbrinjavati liječnici primarne zdravstvene zaštite.
Koliko intervencija prosječno imate na terenu, koliko u ambulanti?
- U rujnu smo u čakovečkoj ambulanti imali 1.238 pacijenata te 270 intervencija na terenu. U Prelogu 175 ambulantnih i 106 terenskih intervencija.
UČE I PACIJENTI
No, što ako netko dođe s temperaturom 40, a radi se o virozi, prehladi, dakle, ne o hitnom bolesniku?
- Sestre u prijavno-dojavnoj jedinici educirane su da prvo naprave takozvanu trijažu. U principu, pacijenta ne odbijamo. Ako su u danom trenutku liječnici možda na terenu, sestra ga uvijek može nazvati u vozilo, pitati za savjet i reći pacijentu da pričeka ili neka se javi vlastitom liječniku. Nekad pacijenti dođu ovdje s temperaturom 40, a preko puta radi njegov liječnik. Ali, on ne želi čekati tamo na red. No, i pacijenti uče. Zadovoljna sam, davali smo im brošure, tu su i mediji. Naučili su da više poštuju radno vrijeme svojih, ali i zamjenskih liječnika. Dosad se primarna protivila pregledavati pacijente suprotne smjene. No, to je njihova dužnost. Ako netko dođe k nama s visokom temperaturom, bit će pregledan, ali ako naš liječnik utvrdi da se ne radi o životnoj ugrozi, on ga može vratiti, odnosno poslati vlastitom liječniku. Hoće li pacijent otići odmah ili sutradan, svome ili zamjenskom liječniku, to više nije naš problem. S druge strane, naša vrata nikad nisu zatvorena jer, u konačnici, i u Prelogu i ovdje, na prijavno-dojavnoj jedinici, medicinska sestra je 24 sata. Često nas se optužuje da odmah vraćamo pacijente. Nije to baš tako, ali to možemo činiti. Na primjer, dođe pacijent i kaže da ga boli kralježnica. Pitamo ga koliko dugo, on odgovori – tjedan dana. To je dovoljan podatak našoj sestri da ga uputi njegovom liječniku. Ili, primjerice, pacijent je dobio 7 injekcija zbog bolova u kralježnici, ali ga i dalje boli. Ista situacija. To nije vitalno ugrožen pacijent. No, ako netko, primjerice, ima astmu i teško diše, odgovorno tvrdim da ga nitko ovdje neće odbiti.
VRATA HBO-a
ZAKLJUČANA?
Dosta zbrke vlada i oko nadležnosti, odnosno poslova Zavoda za hitnu medicinu i Hitnog bolničkog prijema.
- Nama, posebno u noćnim satima, najčešće dolaze ljudi s problemima poput grlobolje, križobolje, mokraćne infekcije, bolova u trbuhu koji traju već izvjesno vrijeme, uhobolje, glavobolje ili problema koji ja zovem „sutra ujutro treba na posao“. Vi možete sutradan poslodavcu reći - meni nije dobro, ja sam u noći bio na hitnoj, i to ima nekakvu težinu. To su sve nehitna stanja. Kad bismo mi prestali raditi ambulantno, te pacijente ipak mora netko zbrinuti. To bi trebao biti posao hitnog bolničkog prijema. U nekim sredinama je to zaživjelo, no, ne i kod nas. Oni to ne žele raditi na taj način.
Zbog čega?
- Smatraju da njihovi specijalisti u dežurstvu ne mogu, osim svog odjela, i posla u dežurstvu, raditi i dodatan posao. Sustav je zamišljen tako da na hitnom bolničkom prijemu rade specijalisti hitne medicine. Zasad postoje specijalizanti koji specijalizaciju obavljaju u matičnim ustanovama, no, još nema Katedre za hitnu medicinu. Ako bi se uskoro i formirala tek za 5 godina, koliko traje specijalizacija, imali bismo specijaliste hitne medicine. Zato bi u prijelaznom razdoblju trebali raditi dežurni bolnički specijalisti. U našoj bolnici oni to još ne žele, a nama je i Međimurska županija kao osnivač naredila da i nadalje radimo ambulantni prijem. S druge strane, klasičan prostor ambulante službeno nemamo niti ugovoren s HZZO-om.
DOČEK NA NOŽ
Je li rad u hitnoj pomoći najstresniji u zdravstvu?
- Da, složila bih se. Ipak, i satisfakcija je velika kad se pomogne i spasi nekoga tko je do malo prije bio životno ugrožen. Kad sve dobro završi, uvjetno možete i zaboraviti na taj stres. Naravno, to ovisi i o samom karakteru osobe koja obavlja taj posao. Nitko se, ipak, ne navikne do kraja na sve situacije i slučajeve s kakvima se susrećete u radu. Ne samo zbog stresa radi pacijenta kojeg treba hitno zbrinuti, nego i zbog okoline u takvim trenucima. Vrlo često smo dočekani na nož, vrlo grubo i neprijateljski. Moramo znati prijeći i tu barijeru koja više uznemirava na osobnoj, a manje na profesionalnoj razini.
Vršiteljica ste dužnosti ravnateljice. Imate li ambiciju postati ravnateljica?
- Ne. Iskreno, općenito ne volim rukovodeće pozicije, a niti tu vrstu posla, papirologiju, birokraciju. Izabrala sam poziv liječnice i htjela bih još jedno vrijeme, dok mi godine i zdravlje dozpuštaju, raditi posao za koji sam se i školovala. Posao vođenja Zavoda je posao za menadžera. Mislim da menadžer bilo kojeg profila, ekonomskog pravnog, pa i politološkog, može obavljati posao ravnatelja. Dakako, on mora imati stručnog suradnika, zamjenika ili desnu ruku liječnika koji poznaje tekuću medicinsku problematiku.
Posebno teški trenuci u karijeri?
- Najteže od svega, uvijek, od samog početka je teško stradalo dijete ili smrt djeteta. To ostavi traga i nikad se potpuno ne možete priviknuti.
Kako se rješavate stresa?
- Vrtlarenjem, čitanjem, pa i gledanjem turskih sapunica.
A medicinske serije?
- Ne volim ih baš pretjerano. Dosta mi je takvih “serija” na poslu.
Razgovarao i snimio Velimir Kelkedi