Studentica Dijana Fekonja iz svog džeparca pomaže siromašnima

Išla sam u srednju školu i kada sam 2008. godine u novinama vidjela fotografiju malog Davida iz Buzeta, starog samo nekoliko mjeseci, uz napis da će umrijeti ako mu ne presade jetru u bolnici u Padovi, rasplakala sam se i dohvatila svoju „kasicu prasicu“. Izvadila sam novac koji sam uštedjela od džeparca za sendvič, jedva skupila 50 kuna i pohitala na poštu. Uplatila sam novac jer je pisalo da je operacija neobično skupa. Davidova slika nemoćnog stvorenja uvijek mi je pred očima. Otada ne prestajem pomagati ljudima. Jedino tako se osjećam dobrom i ispunjenom. Za Davida otada nisam ništa čula ni pročitala…
Tako nam priča Dijana Fekonja (23) iz Nedelišća, studentica pete godine Učiteljskog fakulteta, Odsjek Čakovec.
- Između ostalog, to je i moj dug prema djedu Dragutinu koji je umro prije tri mjeseca, a kao vlasnik poduzeća, cijeli svoj život uplaćivao je novac siromašnima. Sjećam se da je za rodilište čakovečke Bolnice kupio vagu za vaganje tek rođenih beba. Pričao mi je da je novac uplatio i za operaciju djevojčice koja se zvala kao i ja, Dijana. Oboljelu od raka. Toliko sam ponosna na njega, a on za novcem, kao uostalom ni ja, svih godina svoje dobrote nikad nije žalio – ponosna je Dijana na svog djeda i sebe.
Budući da vrijedna studentica i honorarno zarađuje kao administrator u Matici hrvatskoj Čakovec, kako bi uz pomoć roditelja završila studij i mogla planirati budućnost, Dijana nije mogla izdvajati puno novca, već je počela sakupljati hranu, odjeću i potrepštine i odnositi na adrese ljudi koji su pomoć tražili.
Nizale su se pomoći siromašnim obiteljima, Odjelu pedijatrije, poplavljenima u Pušćinama, beskućnicima, azilu za životinje. Dijana je shvatila da oko sebe mora što više ljudi animirati na humanost i da je to jedini put.
- Moj dečko Dario, koji mi pomaže prevoziti robu, roditelji Draženka i Davor, braća Nina i Ivan - svi su oni meni pri ruci kad neka akcija traje. Od poplave u Pušćinama pridružila mi se i moja prijateljica Ana Marciuš i sada zajedno skupljamo odjeću i deke za čakovečki azil te odjeću i hranu. Predmete, ponešto novca. Dolazi zima, Božić, tako je strašno kad ljudi nemaju što jesti. Kad se smrzavaju. Pa i psi koji od hladnoće i bolesti ugibaju na betonu. Zato je sada u tijeku akcija sakupljanja hrane i deka, ručnika i drugih potrepština koje odmah proslijedimo na potrebne adrese. Veliki je posao to razvrstavati, ali tako sam sretna kad to činimo, priča Dijana koja tek na večer, kasno uči i uspješno završava sve obveze do drugoga dana. Ljude oko sebe stalno podsjeća da bi pomaganje ljudima oko sebe trebala postati svakodnevica.
- Unatoč svemu što sam učinila, najviše me se dojmila priča čovjeka o djevojčici koja je rekla ocu da, ako prođe s odličnim, želi da joj kupi bananu. Zar to nije tužno? I dakako, velika mi je želja saznati je li David preživio budući da poslije nisam ništa pročitala o njemu. Ostao mi je u srcu, čuvam ga prikvačenog za svoju prvu uplatnicu, ispričala nam je o svojoj svakodnevici Dijana, žureći na svoj honorarni posao.
SUZE RADOSNICE ZBOG DAVIDA
Nakon razgovora s njom, potražila sam u imeniku broj Davidove obitelji u Buzetu. Javila se Davidova majka, a iza nje se čula cika djece. Rekla nam je da je David ubrzo nakon objave priče o njemu u novinama i uz pomoć dobrih ljudi otputovao na skupu operaciju u Padovu.
Od nepoznatog donora presađen mu je dio jetre te se on uspješno oporavio. Osjetljiv je, ali danas, poput ostalih vršnjaka, pohađa vrtić.
U međuvremenu je dobio i mlađeg brata i upravo se svađaju za igračke, objasnila je žena atmosferu u kući i zamolila da ga ne izlažemo javnosti. Dijani je od srca zahvalila, a Dijana je, kad je čula da je David dobro, ovaj put zaplakala od radosti.
Zinka Čižmešija