SVEĆENIK JOSIP PIVAR: Kako sam u vojsci postao dimnjačar?

Kao temeljnu misao - težnju koja bi trebala voditi svakog čovjeka naš sugovornik vlč. Josip Pivar, župnik Župe sv. Martina biskupa u Podturnu, ističe stalan rast kroz vrednote poput ljudskosti, vjere, opraštanja i ljubavi.
U ovoj župi s oko 3.200 ljudi, vlč. Pivar je od 1991. nakon godina službe u Ivancu te u Župi Sigetec kod Koprivnice. Rođen je u Nedelišću, 11. siječnja 1953., a za svećenika je zaređen 24. lipnja 1979. godine.
Znaju li vjernici tumačenja pojedinih blagdana i vjerskih simbolika, poput Tijelova, na primjer?
- Mnogi znaju. Neki imaju i pogrešna saznanja o tome, ali često misle da znaju pa i ne pitaju. Zato je katkad teško i ispravljati.
Tko su veći znalci, mladi ili stariji?
- Mislim da su mladi veći poznavatelji što je rezultat vjeronauka u školama. Ali, to je slično kao kod vozača: prometna pravila svi znamo, ali katkad vozimo po drugim regulama ili prema vlastitim mudrolijama.
Smatrate li da je krenuti u poziv svećenika bilo teže u vaše vrijeme? Je li danas budućim svećenicima lakše?
- Radi se o poprilično drugačijim okolnostima. Ovo je specifičan poziv i u moje vrijeme su ljudi drugačije gledani i od okoline i od vlasti kad su krenuli u ovo zvanje. Sjećam se jedne anegdote iz 1972. godine kada sam bio u vojsci u Crnoj Gori. U vojnoj knjižici mi je pod zanimanje bilo upisano POP, no nadređeni je to čitao kao ćirilično pismo i pročitao ROR. Protumačio je sebi da sam po zanimanju - “odžačar”, odnosno dimnjačar.
Zašto su svećenici deficitaran kadar?
- Riječ je o doista posebnom zanimanju koje traži potpun angažman, a nažalost smo u današnje vrijeme svjedoci da okolina o tom zvanju baš i ne priča lijepo. Ističu se ekscesi što stvara krivu sliku. U ovom pozivu se traži poslušnost i ako je to čovjeku problem, tada je bolje odabrati neko drugo zvanje.
Je li izgradnja pastoralnog centra u Podturnu ispunila cilj?
- Počinje ispunjavati. U početku se, kao i kod svih novosti, dogodio - bum, a poslije su se okupljanja malo prorijedila, osim redovitih proba zbora. Sada centar polako ponovo oživljava, osobito uz zbor mladih Anđeli mira koje vodi Stjepan Horvat, prof. Mladi imaju volju, imaju tehničke mogućnosti i ja ih podržavam. Želja mi je da se centar još više koristi jer ima mogućnosti za odvijanje 4 različita programa. Vjerska radionica za djecu vrtićke dobi te mala škola dodatni su redovni sadržaji koji se ovdje odvijaju.
Je li dovršena obnova župne crkve?
- Više - manje su poslovi završeni. Počeli su 1991. i sada je okončano otprilike 80 posto. Slijedi obnova oltara što je iznimno skup zahvat u koji se ne možemo upustiti bez podrške nadleženog ministarstva. Preostala nam je i zamjena poda, no s obzirom na željenu izvedbu i broj kvadrata i to je velika investicija.
Kako se nosite s barijerama poput ljudskog nerazumijevanja vaših poruka?
- Teško mi je kad susretnem ljude koji misle da im svećenik nameće svoje osobne misli i želje, a ne propovijeda vjeru. Svećenik im želi pomoći. To je slično kao kad vam liječnik kaže da morate na operaciju. Ne kaže vam to zato što vas želi rezati, nego zato što vam želi pomoći. Apostoli smo Isusa Krista. I mi bismo mogli neke stvari drugačije napraviti, ali bismo tada izašli iz okvira kršćanske vjere. A s barijerama se nosim upornošću i stalnom teženju boljem. Nije mi teško obavljati ovaj posao čak i onda kad nailazim na nerazumijevanje.
Netko tko ne voli cvijeće i tri lončanice su mu previše. Tako je i s ljudima - ako ih volite nije teško ni onda kad ne razumiju baš sve što im kažete.
GETOIZACIJA ROMA JE POGREŠKA
Jedna romska zajednica je dio i vaše župe. Kakvi su Romi vjernici?
- Romi su specifična skupina i u vjerskom smislu. Oni ovdje traže krštenje i sprovod. Između toga ih ništa ne zanima. Mogu ih samo pozivati i strpljivo čekati da se eventualno neki odazovu.
Mislim da je getoizacija Roma koja se kod nas provodi pogrešna. Na duge staze bi bilo bolje da ih se raseli unutar drugih naselja. Ispočetka bi bilo malo problema, ali bi i za njih i za društvo bilo bolje.
Primjećujete li pogoršanje socijalne slike u Župi, više neimaštine?
- Ljude je zahvatio mentalitet zbog kojeg primjećuju ono što nemaju, a ne vide ono što imaju. Kad se govori o krizi znam im govoriti da iz kuće pokušaju maknuti stvari koje nisu imali prije 30 godina, dakle u vremenu za koje tvrde da je bilo dobro. pa će vidjeti bez čega će sve ostati. Među mladima je prisutna potreba da lako dođu do novca te često pribjegavaju igrama na sreću. Događa se paradoks: penzioneri nalaze dodatne poslove, a mladi tvrde da posla nema. Bojim se da dio njih posao zapravo ni ne traži.
Kako reagiraju vaši župljani, kad treba nekome materijalno pomoći jer se našao u siromaštvu?
- Domaća zajednica najteže pomaže, ali ne zato što nisu suosjećajni, nego zato što najbolje poznaju situaciju u određenoj obitelji. Vide i nepravilnosti, vide zašto je do neke teškog problema došlo. Znaju gdje je uzalud pomagati. Sjećam se slučaja kad je bivši predsjednik Mesić pomagao jednoj obitelji, a na snimci tog događaja koju su prikazali u medijima se u pozadini, u hodniku, vidjelo nekoliko sanduka piva. To je otprilike ilustracija onog što želim reći.
AGNOSTIČKA LUTANJA
Ima li i u vašoj župi pomodnih vjernika?
- Ima toga svugdje. Danas ljudi nedjeljom ne idu u crkvu, ne idu na nogomet, u kazalište, u kino, ne idu ni rodbini. Ali rado odu u trgovački centar... nešto kupe, popiju sok ili pivo i imaju dojam da im je nedjelja drugačija. U trgovačkim centrima ima i igraonica za djecu što se prezentira kao posebno privlačna ponuda, a zapravo se događa da roditelji ne budu sa svojom djecom čak ni to kraće vrijeme koje provedu u trgovačkom centru te da se njihovom djecom bavi netko drugi. Imao sam slučajeve u kojima mi dolazi par koji želi krstiti dijete, a nisu vjenčani u crkvi.
Otac objašnjava da se u crkvi ne želi vjenčati jer je agnostik. U takvim slučajevima razgovaram s ljudima i pitam ih zašto svoje dijete guraju u zajednicu koja je njima samima postala suvišna?! Mišljenje ljudi katkad formiraju na osnovu onog što pročitaju u novinama, a to nije mjesto gdje se traže mjerodavne informacije jer, nažalost, mediji forsiraju skandale. Kako bi to bilo kad bi o građevinarstvu sudili samo na osnovu slučajeva urušavanja nekih zgrada. Skandale stvaraju i ljudi sami jer se ne umiju odrediti o situaciji. Primjer je i ova aktualna parada homoseksualaca u Splitu. Ja bih to riješio vrlo jednostavno. Ne bih se tamo pojavio jer me to ne zanima. Smatram da je to isto kao da ljudi koji nemaju sluha izađu na ulicu i pjevaju, da se, eto, čuje kako to zvuči. Sa svih strana nas pritišće teror relativizma, o čemu je govorio i Papa. Ispada da je u redu sve i da je moguće sve što nekome padne na pamet.
Kad gledate televiziju, naljute li vas političari?
- Radije posegnem za daljinskim pa ugasim. Nekada sam redovito pratio sjednice Sabora, sad redovito - ne gledam.
S koliko godina svećenici idu u mirovinu?
- Ako zdravlje posluži, sa 75 godina.
Uplaćuju li svećenici dopunsko zdravstveno - osiguranje i sredstva mirovinskom fondu?
- Zdravstveno osiguranje uplaćujemo državi, što se rješava preko Biskupije. Sredstva za mirovinsko osiguranje ne uplaćujemo državi, već imamo fond pri Biskupiji. Država nema ništa ni s našim plaćama ni s mirovinama. Nakon umirovljenja možemo birati: odlazimo u svećenički dom ili živimo u vlastitom domaćinstvu. To su samo neki od detalja oko kojih se često spori u medijima, ali bez znanja i točnih podataka. Primjerice, pred popis stanovništa je pisalo da država Crkvi uplaćuje svotu prema broju deklariranih vjernika, međutim to nije istina, već se taj iznos formira prema broju župa.
Kako provodite slobodno vrijeme?
- Zanimaju me računalni programi. Izradio sam nacrte za okoliš crkve te za izvedbe u nekim objektima.
Smatrate li da ste kao katolički svećenik kompetentni davati bračne savjete i savjete o odgoju djece?
- Znači li to da liječnik koji ne boluje od raka ne može liječiti ljude od te bolesti?