U Pribislavcu je najviše trojki

Pribislavec izdvaja (i) činjenica da, među nešto više od 3.100 stanovnika, u njemu žive čak tri obitelji s trojkama te jedna s četvorkama. Među njima, po prvi put predstavljamo najstarije pribislavečke trojke, sedmogodišnjake Marinu, Dinu i Roberta Oršoša iz pribislavečkog romskog naselja.
Majka Ljiljana (29) i otac Velimir Oršoš (28), uz trojke, imaju i godinu dana starijeg Marina.
- Sjećam se po priči roditelja da su davno u našoj obitelji bile rođene trojke. Međutim, nisam ni slutila da bi se to moglo dogoditi meni. Kad sam bila na utrazvuku i kad mi je doktor rekao da nosim tri bebe - bila sam u šoku! Rodila sam ih carskim rezom u Petrovoj bolnici u Zagrebu, gdje su jedno vrijeme bili u inkubatoru. Sad su Dino i Marina dobro, ali Robert mora na još jednu operaciju. Stariji sin Marino krenuo je u drugi razred, a trojke će još jednu godinu pohađati vrtić - kaže Ljiljana Oršoš.
Robert je zbog urođene anomalije već prošao dvije operacije u Zagrebu i priprema se za sljedeću, za koju se roditelji nadaju da će biti posljednja. Robertovo zdravstveno stanje traži česte odlaske u Zagreb na kontrole i liječenje, što roditeljima, koji žive isključivo od socijalne pomoći, predstavlja najveći problem.
- Kad s Robertom moramo u Zagreb, to nam je dodatan trošak za koji trebamo pomoć jer jedva preživljavamo s mjesečnom socijalnom pomoći. Obično nekom u naselju, tko ima automobil, platim da nas odveze u Zagreb, no, sve teže dolazimo do novca. Najteže mi je što sam prije 5 godina započeo graditi kuću, ali radovi stoje jer nemam novaca. Zasada svi živimo u jednoj manjoj prostoriji, bez kupaonice - kaže Velimir.
- Teško mi je svaki put kad od socijalnih radnika ili u Općini Pribislavec moram moliti novac za neki dodatan trošak - kad idemo u Zagreb, ili kad djecu treba opremiti za vrtić i školu, a posljednjih godina svi me odbijaju - kaže Ljiljana i moli ljude za pomoć, dodavši kako joj za djecu treba apsolutno sve. Ljiljana tvrdi da su njezine trojke jedine u Pribislavcu koje Općina nije darivala po rođenju. Čak ni najmanjom sitnicom.
Općinska načelnica Višnja Ivačić, koja u vrijeme njihovog rođenja nije ni bila na čelu Općine, zasigurno će tu nepravdu ispraviti jer nije kasno, nit’ je teško... Marina, Dino i Robert, a i njihov stariji brat Marino, željni su svega.
Tko zna, možda je od vode
Jesu li za pribislavečko čudo “zaslužne vrijedne rode” il’ je od vode, pitamo načelnicu Općine Višnju Ivačić.
- Raduju nas ovakvi nesvakidašnji događaji u svjetlu činjenice da je u cijeloj zemlji iz godine u godinu djece sve manje. A sad, je li od vode ili od zraka? Tko zna. Možda ima nečeg i u tome - smije se Višnja Ivačić.
- Dolazak troje ili četvero djece istovremeno na svijet za svaku je obitelj odgojno, ali i financijski zahtjevan zadatak, zato se trudimo pomoći koliko možemo. Svojevremeno smo dio općinskog prostora dali na raspolaganje stručnjacima koji su provodili govorne i druge vježbe s djecom koja su imala takve potrebe. Javni radovi su, primjerice, put za, barem privremeno, zapošljavanje nezaposlenih roditelja te niz drugih mogućnsti koje smo spremni razmotriti. U kontaktu smo s obiteljima i stojimo im na raspolaganju - dodaje Višnja Ivačić.
Istinsku
podršku dobili smo u Općini
Svratili smo i do starih znanaca, trojki Okreša - Lore, Vilima i Roka - koje smo već imali prilike predstaviti u listu Međimurje. Lijep je doživljaj družiti se s njima. Rođeni su 12. prosinca 2007. te su se od prvih dana života profilirali u prave borce. Braća Vilim i Roko imali su pri rođenju tek nešto više od kilograma i pol, a Lora je s porodne težine od 1.100 grama tijekom hospitalizacije pala na 900-tinjak grama. Sve bitke koje su uslijedile odradili su zajedno, a one koje su pred njima ih ne plaše. Roditelji trojki Jagoda (33) i Božidar (40) Okreša zahvalni su načelnici Višnji Ivačić na svesrdnoj pomoći:
- Višnja je žena koja istinski razumije i spremna je na razgovor. Zahvalna sam joj do neba! Pomogla nam je u podizanju naše djece većim sufinanciranjem vrtića. Da nije bilo tako, ne bismo mogli cijelu plaću odvojiti samo za vrtić. Osigurala nam je i prostor u kojoj su defektolog i logoped radili s našom Lorom. Od države, u kojoj se puno priča o pomoći obiteljima s više djece, baš i nema neke podrške. U financiranju predškolskog odgoja sustav vas ne prepoznaje kao roditelje koji moraju platiti višestruko više od ostalih, a situacija s drugim vrstama pomoći poput podrške stručnjaka još je gora. Logopeda i defektologa moramo plaćati sami. Što god kupovali djeci, bio to slatkiš, igračka ili odjeća, morate kupiti tri komada. S te strane, u dosadašnjem iskustvu, na istinsku podršku naišli smo samo u našoj općini te u Udruzi slijepih i slabovidnih, odakle su nam pomogli da Loru uvrstimo u program terapijskog jahanja. Nije rijedak slučaj da roditelji trojki i četvorki češće trebaju liječničku pomoć za djecu i s te strane proživljavaju više strepnje i stresa te su izloženi većim troškovima. Na tom je području u našoj zemlji situacija strašno loša. Zato sam se uključila u asocijaciju Palčić u kojoj sam voditeljica za Međimursku županiju. Želja mi je da i djeci u Međimurju budu dostupni medicinska oprema i stručnjaci kakve imaju zagrebačke klinike i centri. Naša djeca također zaslužuju najbolje. Zalažemo se da čakovečka Bolnica dobije logopeda, defektologa te dječjeg fizioterapeuta jer smo prepušteni sami tražiti pomoć i plaćati stručnjake. Problem je i deficit stručnjaka za djecu, pa ih često ne možete ni naći. Ne znam dokle ćemo stići u toj našoj borbi, ali se nećemo predati. No, dok god u tim nastojanima budemo malobrojni, dok god se roditelji djece s poteškoćama budu povlačili u svoj svijet, teže ćemo ostvariti cilj. Iz vlastitog iskustva znam da je za dijete s bilo kakvom poteškoćom u razvoju bolje da se roditelj što prije suoči i što prije otvori prema svim mogućnostima koje društvo pruža. A ako ih ne pruža, treba ih otvoreno zahtijevati - kaže majka - borac Jagoda Okreša.
U vrtu ljubavi
U svakodnevici sa svojim mališanima Jagoda se sjajno snalazi i između obveza uspijeva ubaciti i trenutke za sebe:
- Dosta sam angažirana na društvenom planu, pa, osim rada u udruzi Palčić, organiziram za Općinu i humanitarne akcije i projekte. Danas je sve više ljudi kojima je pomoć potrebna, a ima i onih do kojih tek trebamo doći jer ih je uopće sram zatražiti pomoć. Stignem i s kolegicama iz naše udruge Sport za sve odigrati odbojku, a nerijetko su mi publika moja djeca. Životna svakodnevica pitanje je dobre organizacije i ako u njoj ne nađem vremena za sebe, kako ću onda biti dobra mama?! Isto vrijedi i za mog supruga. Nema posla oko djece i u kući kojeg se neće prihvatiti, ali također mora imati vrijeme za sebe. Jedino na taj način možemo i svojoj djeci pružiti maksimum - kaže Jagoda Okreša, odašiljući poruku ohrabrenja svim majkama, bez obzira na to koliko djece podižu.
Trojke iz obitelji Okreša uživaju u pažnji i ljubavi bake i djeda Slavice i Franje Fodora, Jagodinih roditelja s kojima žive u istom domaćinstvu. U svakom kutu velikog dvorišta, kojim caruju Lora, Vilim i Roko, tragovi su ljubavi: od drvenih kućica - djedovih ruku djelo - do bazena i trampolina na kojem skaču dok ne dobiju upalu mišića. E, kad im to sve dosadi, onda djedu “pomažu” u voćnjaku i vrtu.
Mama Jagoda svjedoči o snažnoj povezanosti među svojom djecom:
- Kod nas je uvijek bučno i veselo. Posebno kad se posvađaju. No, vrlo brzo se mire i nevjerojatno su brižni jedni prema drugima. Kad se jedno razboli, preostalo dvoje pate s njim. Loru smo svi u obitelji malo razmazili jer je bila najsićušnija i najviše je pobolijevala. No, to dijete je čudo! Iznenadila je i liječnike iz Zagreba kad su je nedavno vidjeli. Priznali su mi da nisu vjerovali da će ikad prohodati. Ne samo da je prohodala, nego se svim silama trudi u igri doseći braću. Još uvijek vježbamo govor, ali sigurna sam u napredak jer je Lora takva. Neumoran borac! - priča Jagoda Okreša, pogledom grleći svoje mališane.
Priča o pribislavečkom čudu ovdje ne završava: javnosti smo prošle godine predstavili i pribislavečke četvorke, a o njihovom odrastanju više drugom prilikom.
Željka Drljić