UZ OBLJETNICU VUKOVARA - Ivan Kušter, hrvatski branitelj iz Nedelišća

U nedjelju, 18. studenoga obilježava se godišnjica pada grada heroja - Vukovara. Živućim braniteljima i njihovim obiteljima, obiteljima nestalih i poginulih branitelja taj je dan osobito znakovit, s bremenom emocija koje ne blijede i o kojima se priča tek povremeno. Ovom prilikom naš je sugovornik Ivan Kušter iz Nedelišća koji je 11. rujna 1991. godine krenuo put Vukovara zajedno s kolegama iz tadašnje Policijske stanice Čakovec, u sastavu Policijske uprave varaždinske.
U 70 dana, koliko su bili u neposrednoj obrani Vukovara i potpunom okruženju, živote je izgubilo 10 Međimuraca, a jedan se i dalje vodi kao nestali. Ranjeno je 19 naših ljudi, 24 su bila u logoru, od ukupno 58 iz Policijske stanice Čakovec. Ukupno je postrojba PU Varaždin imala 185 ljudi. Od ukupnog broja pripadnika postrojbe, njih 21 je poginulo, 66 je ranjeno, 5 ih je nestalo, a 119 je bilo u zarobljeništvu.
Pitali smo Ivana Kuštera o prvim danima u Vukovaru.
- U Vukovar smo krenuli uz objašnjenje da idemo čuvati javni red i mir. To dovoljno govori o ukupnoj situaciji za koju smo putem televizije čuli da postaje žestoka i da se stvari kompliciraju. Krenuli smo u tri autobusa, dva su završila u Vukovaru, a naš u Borovom Selu.
Smjestili ste se u jednu obiteljsku kuću, zar ne?
- Bili smo u jednoj kući i već smo idućeg jutra po dolasku raspoređeni na punktove, zajedno sa Zborom narodne garde. Poznate su vukovarske priče branitelja koje ste u vašim novinama puno puta zastupili, tako da ne treba podrobno sve objašnjavati. No, želim istaknuti da je na Trpinjskoj cesti bilo uistinu strašno. Zapovjednik nam je bio Antun Novak. Držao se uz nas od početka do kraja, pri čemu mislim i na dane u zarobljeništvu.
U razgovorima s međimurskim braniteljima puno smo puta čuli o granatiranju vaših pozicija. Vatra je bila neumoljiva.
- Jugovojska i četnici dnevno su nas granatirali svom žestinom. Tisuće granata je palo, a naše je naoružanje bilo simbolično, povlačili smo se. Već 13. rujna izgubili smo prvog čovjeka, a pamtit ću 29. rujna, kad smo bili na punktu na Trpinjskoj cesti na kojoj je tog dana poginuo Josip Šajnović. Šajnovićevo tijelo došao je prevesti Dušan Rosić iz Pogrebnika u Mačkovcu. I po Dušanu su pucali i srpska paravojska i JNA. On se isto nauživao straha.
Gubitak koordinacije
Obranu je kompaktnom držao Blago Zadro, no, on je u listopadu poginuo. Recite nam nešto o tim danima.
- Kad je 16. listopada poginuo Blago Zadro, izgubili smo kompaktnost, naša organiziranost izgubila je na snazi. On je sve dobro koordinirao i kad je poginuo, nastalo je rasulo. Došlo je do kaosa, naše naoružanje nije nam davalo mogućnost da se odupremo, vodili smo praktično gerilski rat. Kaos. Ali mi iz Policijske stanice Čakovec držali smo se zajedno. Pucali su po nama iz snajperskih gnijezda, jednom smo u danu izgubili trojicu. Marko Babić isto je bio s nama. Ručnim je raketnim bacačem uništio prvi srpski tenk. To je jedan od svjetlijih trenutaka, ali nije bio dominantan. Među nama smo imali petokolonaša, u to sam siguran jer je suprotna strana imala sve informacije o nama i našem kretanju. U to sam se više puta uvjerio i u zarobljeništvu.
Spominjete da su Vam kolege ginule, a i Vi ste sami bili ranjeni.
- Na punktu u Hercegovačkoj ulici Srećko Bratković i ja bili smo na straži. Za Sve svete nije bilo pucnjave, ali na Dušni dan su otvorili pucnjavu i granatirali nas nemilice. Sa svih strana, nismo znali odakle sve ne dolazi metak. Ranjen sam u nogu, u područje od stopala do koljena, gdje i danas imam geler. Morao sam se povući, no, nisam adekvatno zbrinut naredna dva tjedna. Tek 16. studenoga smješten sam u stacionar koji je bio u spremištu industrije Borovo.
Dani pred pad grada
Recite nam o tim zadnjim danima pred pad Vukovara.
- Nismo imali ni oružja ni hrane. Možete zamisliti, jednu sam kajzericu raspodijelio i jeo je tri dana. Kad sam bio u stacionaru, okružili su nas tenkovi i počeli su pregovori. Jedina je opcija bila da se predamo jer će u protivnom početi pucati po nama. Vojska je stala na jednu stranu, mi na drugu i strpali su nas potom u autobuse.
Završili ste u logoru u Zrenjaninu.
- Krenuli smo prema Dalju i Novom Sadu. Stigli smo u Zrenjanin 21. studenoga. Teško je bilo izaći iz autobusa jer je vani s batinama čekao dugi špalir četnika svih dobi. Batinali su nas i udarali čizmama s metalnim ojačanjima. Mene je netko tako udario da mi se trtica slomila. Danima sam plakao od boli. Svaki put kad bismo izašli na nuždu, također bi nas batinali po izlasku, pa smo se po pet, šest dana suzdržavali da ne idemo van mokriti. Izdržavali smo nevjerojatne stvari.
Jesu li vas maltretirali i na informativnim razgovorima?
- Kad smo išli na informativne razgovore, također su nas tukli. Ako ste se samo okrenuli, dobili ste batine. Ako niste odgovorili na pitanje, dobili ste batine. Tukla je i JNA. Napisao sam svoje radnje što je od mene bilo traženo, a jedino što sam mogao napisati je da smo došli čuvati javni red i mir. U jednom trenutku najavljeno mi je da ćemo za nekoliko dana biti u razmjeni.
Razmjena je bila 10. prosinca, no, vas su već dan ranije prozivali. Recite nam i o tome nešto.
- Da, 9. prosinca ujutro bila je prozivka i prozvali su moje ime, zajedno s nekim mladim i starijim ljudima. Nisam se odazvao, nisam izašao jer nisam znao što bih. Uplašio sam se da me ne odvezu u nepoznato. Drugog dana su me isto prozvali i izašao sam. Smjestili su nas u autobuse i odvezli. U tri autobusa došli smo u Bosanski Šamac 11. prosinca. Tamo je bila Doris Pack i još nam je rekla kako je ona uvijek govorila da ćemo biti u razmjeni. Da. Istog momenta pomislite kako su vas do tog dana mogli nebrojeno puta ubiti.
Povratak?
- Došli smo prvo u Hotel Picok u Đurđevcu, a potom u Hotel Turist u Varaždinu u kojem nas je čekala rodbina. To je tako emotivan trenutak, toliko komešanja da je teško riječima opisati.
Rad je najbolja terapija
Vratili ste se na posao u Čakovec.
- Počeo sam raditi nakon pet mjeseci, u svibnju 1992. godine, na informacijama u Policijskoj upravi međimurskoj. Imao sam uvjete za mirovinu, ali nisam išao tada, već sam umirovljen 1995. godine.
Kako danas suzbijate sve doživljeno u Vukovaru i zarobljeništvu?
- Kupio sam u Prekopi zemljište i danas tamo imam vinograd i voćnjak. Uzgajam sve vrste voća, pečem rakiju, pravim vino od svog grožđa. Ne živim od toga, na taj se način liječim. Odem u Prekopu i po cijeli dan me nema doma, pa supruga Marija bude sama. Nije joj to po volji, ali rad me spašava.
Što uzgajate od voća?
- Sve. Baš sve - marelice, breskve, šljive. Kad moje voćke rode, onda sva obitelj, prijatelji i znanci imaju dovoljno voća kod kuće. Dijelim ga i to me raduje. Cijepio sam voćke toliko puta da ne znam broja, sigurno više od tisuću, i dijelim ih, pa nek i drugi imaju nešto za sebe. To me raduje. Nekad zaboravim pojesti i ručak koji mi supruga spremi da ponesem sa sobom.
Koliki Vam je vinograd? Koja je razlika između rada u voćnjaku i psihološke terapijske podrške?
- Imam tisuću trsova. Jako volim otići u vinograd. Po povratku s ratišta išao sam na grupne terapije za podršku, međutim, nakon četiri, pet odlazaka uvidio sam da mi rad u Prekopi koristi daleko više.
Kako proživljavate obljetnice?
- Bude teško tih dana. Cijeloj obitelji, meni osobito, ali radim, pa sve to od rujna do prosinca nekako prođe.
Aleksandra Ličanin

Njemu je najteže
I suprugu Mariju smo pitali kako iz njezine perspektive izgledaju mjeseci u godini koji nužno podsjećaju na odlazak u Vukovar.
Marija Kušter: Ti su nam mjeseci osobito teški, no dosad smo svake godine odlazili u Vukovar u ovo vrijeme. Organizirali smo izlet i za našu rodbinu pa su svi uz Ivanovo vođenje uspjeli vidjeti gdje je bio i čuti što se tamo događalo 1991. godine. Znate, cijela obitelj osjeti taj emotivni, psihološki pritisak koji se stvori zbog tragedija iz Domovinskog rata. Mi to gledamo iz druge perspektive, kao obitelj, Ivanu je najteže. On ujutro ode, navečer dođe. Kćerke Ivančica i Radmila su odrasle, a ja po cijeli dan budem sama kod kuće, a voljela bih biti s njim.(al)