VLADIMIR KAPUN: Nagutao sam se prašine po arhivama

Vladimir Kapun, strukom profesor hrvatskog jezika i sociologije, rođen je 1927. godine u Čakovcu kamo su se njegovi roditelji iz bregovitog dijela Međimurja spustili u potrazi za poslom. Tamo će se, mnogo godina kasnije, kao mladi učitelj, Kapun i vratiti - u Štrigovu, nakon školovanja, po dekretu onovremenih vlasti. Takvo je bilo vrijeme, poredak, okolnosti… Dekretom je u svom radnom vijeku bio raspoređen i u Muzej Međimurja, nakon toga morao je utemeljiti i organizirati novu, u Čakovcu III. osnovnu školu, a iz III. osnovne otišao je rukovoditi Gradskom knjižnicom u Čakovcu.
Kada se ovako šturo, karikaturalno kratko opiše biografija čovjeka koji je u dobi od 85 godina iznimno aktivan, tjedno pred javnošću s najmanje jednim, u pravilu intrigantnim rukopisom, možda bismo mogli i doći do ideje kako se u Kapuna javila strast kojom desetljećima istražuje, proučava, kritičkim okom raščlanjuje činjenice pomoću kojih bismo mogli jasnije (najčešće i vjerodostojnije) tumačiti zbivanja iz naše (međimurske) povijesti, sve do najmanje sitnice koja možda (ne) čini povijest, ali zanemarena u nekoj prašnoj arhivi čeka svjetlo dana kako bi nam proširila horizont spoznaje i ispravila neka naša kriva uvjerenja, stečena baš u čitanju šturih, sublimiranih i okljaštrenih do neprepoznatljivosti opisa povijesnih događaja, ličnosti i okolnosti.
900 RUKOPISA I IDEMO DALJE
Već 18 godina za redom V. Kapun u listu Međimurje javlja se s feljtonom Sitnice (ne) čine povijest. Dosljedno, uporno, pedantno…
● Sitnice su se pojavile pred osamnaest godina, a i prije toga bili ste suradnik lista Međimurje…
- O, to je bilo zdavnja… Bio sam suradnik dok je još Žika Đorđević (pokojni, dugodišnji glavni urednik lista – op.n.) imal lasi! Prvi rukopis koji sam objavio bio je, mislim, o elektrifikaciji Štrigove! A u jubilarnom ste broju, ako mi evidencija štima, objavili 900. rukopis Sitnica koje (ne) čine povijest. I u osamnaest godina samo se jednom dogodilo da rukopis nije stigao uredniku… Ja sam bio na moru, na rehabilitaciji, a kako onda nije bilo današnjih sredstava komunikacije - kakav e-mail, kakav fax, tuklo se po pisaćoj mašini, slalo u kuvertama ili donosilo rukopise u redakciju - meni se jedan prijatelj, koji se slučajno zatekao na moru gdje sam i ja bio, ponudio da će odnijeti rukopis u redakciju u Čakovec. Kako to obično biva, čovjek je – pozabil… Ali nije to sve. Rukopis nikad nije došao do novina jer ga je, osim toga, kasnije i – zgubil! Sve lijepo onako domaće i po starinski, bez uzbuđenja i bez zamere, kako među našim ljudima stvari i funkcioniraju.
STARA STRAST, ALI PLAMTI
● Kad se nešto tako uporno i dosljedno radi u dogogodišnjem kontinuitetu, to je strast, neutaživa strast koja se zbog nečeg pojavila… Što je zametak strasti za otpuhivanjem prašine sa starih spisa?
- Strasti je zametak u 1941. godini, kada se raspala Kraljevina Jugoslavija… U osobnim mojim doživljajima događaja koji su kasnije suviše ležerno interpretirani u različitim publikacijama, udžbenicima… U tvrdnjama gdje je bila prvo uspostavljena hrvatska država…
A u Čakovcu je prije nego drugdje bila hrvatska država i počela funkcionirati! Čak su i poštanske marke tiskane! U nedjelju, 6. travnja i u ponedjeljak, 7. travnja 1941., popodne građani su se okupljali (pri staroj bolnici, a mi mlađarija bili smo postrance) i čekali da dođu Nijemci da im predaju grad. Došli su po trojica na dva motocikla s prikolicama, s puškomitrljezima na tim prikolicama, vojnici iza vozača imali su po šmajser… Rekli su da nema više Jugoslavije, da je Hrvatska samostalna, da je Međimurje u Hrvatskoj… Rat je bio počeo, ali od tog rata (baš 6. travnja) Čakovec je iskusio mitraljiranje iz tri aviona. Već u utorak je bio mir! Tek 16. travnja, bila je srijeda, tmuran dan, kiša – najednom dolaze Mađari! Tobože uspostaviti red, a nereda nikakvih nije bilo. 9. srpnja uspostavili su vojnu upravu i tu je zapravo početak mađarske okupacije Međimurja!
U toj okupaciji Mađari su pohapsili činovnike, profesore, doktore i okupili ih u dvorištu Preparandije te im ponudili - potpišite lojalnost i idete nekamo na službu po Velikoj Mađarskoj. Ili selite iz Međimurja!
PA I JA SAM
MEĐIMUREC I HRVAT!
- Stalno se govorilo da je Međimurje hrvatsko, a Mađari su govorili da je mađarsko. Ja sam s roditeljima morao u Bjelovar, u NDH, a NDH je bez riječi primila sve prognanike koji nisu htjeli potpisati lojalnost Velikoj Mađarskoj - rasporedila, organizirala foringe za selidbu, transport s kamionima bio je besprijekorno organiziran. Formalno je Međimurje pripojeno Mađarskoj tek 16. prosinca 1941. Mene je odonda mučilo tko je u pravu - čije je to Međimurje?! Ako je hrvatsko, a Mađari po majci računaju nacionalnost, moja je majka Međimurka, Hrvatica, ja sam, Međimurec, Hrvat – pa zašto nas onda tjeraju van?
Nijemci su govorili – dogovorite se (NDH i Velika Mađarska) i da sad ne otvaram raspravu tko je što dogovarao i tko je s kim o čemu pregovarao. Ta 1941. godina motivirala me na kasnija istraživanja i dokazivanja što je i kako zapravo bilo. Poslije rata moji roditelji odmah su se vratili u Međimurje. Brat i ja smo ostali u Bjelovaru kako bismo završili školsku godinu, ali ostali smo nešto duže zbog brata koji se bio razbolio…
JEDNA KNJIGA, DESECI SUPOTPISANIH
● No, da bi se čovjek bavio ozbiljnim istraživanjima, treba vremena, treba sredstava. Na poslovima u muzeju, u školi, u knjižnici - nit’ se moglo imati previše vremena, nit’ se moglo zaraditi da se uz obitelj financira, recimo to tako – jedan zanesenjački hobi…
- Nije to bio hobi. Kad su ljudi - kad sam bio direktor knjižnice - koji su rukovodili općinom vidjeli čime se i kako bavim, oslobođen sam administrativnih poslova, formalno sam zaposlen u tiskari koja je imala izdavaštvo (današnja Tiskara Zrinski) i omogućeno mi je da se istraživanjima i pisanjem bavim profesionalno. Iz tog je vremena moja jedina autorska knjiga Međimurje 1918., a kolikim sam knjigama i različitim publikacijama suatuor, nisam do sada uspio prebrojiti… I nakon te knjige radio sam dalje, skupljao građu, sređivao, a kad je sve bio spremno da nastavim gdje sam s prvom knjigom stao, završio sam pod kotačima kamiona i osvojio ukupno 752 dana (neto, bez bezbrojnih odlazaka na preglede kasnije) ležanja u bolnici. Bio sam dvije i pol godine sasvim izvan stroja, odustao sam od te knjige jer sam za vrijeme liječenja bio fizički preslab, a onda su se promijenile i društvene okolnosti, država, interesi. Savjetovano mi je – idi u mirovinu… I otišao sam.
RUDARENJE U
ARHIVIMA
● Ako izračunamo da je prosječno dvije i pol kartice u svakom rukopisu Sitnica koje (ne) čine povijest, pa puta 900, to je barem 2.250 kartica teksta, oko 136 autorskih araka... To su knjige, to je enormna količina informacija, sadržaja, kopalo se za tim po arhivama...
- Da, i te kako, nagutao sam se prašine po arhivama, državnim i crkvenim u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Zalaegersegu, Velikoj Kaniži, mađarskoj Nacionalnoj biblioteci u Budimpešti... I kad bih još stigao napisati sve što bih htio, ne biste me se tak brzo riješili... Ali, godine mi idu, od stradavanja pod kamionom težak sam invalid, ali strast još uvijek bukti.
Znate – ima jedna biblijska koja može opisati moju situaciju: kopati ne mogu, prosjačiti se stidim... I silna mi je želja da mi ono što sam desetljećima skupljao grobar ne hiti v jamu! Nek ostane zapisano. Dok mogu, da se bar tim bavim. Najlakše bi bilo reći – ja nikaj nemrem! Kad bum ja to rekel – recite pokoj mu vječni! Čudim se ljudima koji nemaju nikakvih interesa. Pa k čemu imaju onda živjeti?
Marijan Belčić