Vlč. Marko Šmuc - dušobrižnik Županijske bolnice u Čakovcu

Od kolovoza prošle godine dušobrižnik Županijske bolnice u Čakovcu je vlč. Marko Šmuc (64), svećenik s bogatim iskustvom u ovom delikatnom obliku duhovne skrbi. Dvadesetak godina stjecao je iskustva u austrijskim bolnicima i klinikama, a u Austriji je završio i- specijalističko obrazovanje te stekao naziv diplomiranog dušobrižnika. U domovini je vlč. Šmuc služio kao župnik u rodnoj Lepoglavi te kao dušobrižnik u tamošnjoj kaznionici i u varaždinskom zatvoru, ali i u bolnici u Klenovniku. Vezu s Klenovnikom održava i danas, surađujući s članovima tamošnje lige protiv raka nazvane Kaj sad. Još je u Austriji vlč. Šmuc pokrenuo časopis, a uređivanje informativnih listova nastavio je i u domovini: u lepoglavskoj kaznionici uređivao je list Imaj strpljenja, a pred Uskrs će biti tiskan drugi broj Milosrdnog Samaritanca, vjerskog informativnog listića za pacijente i djelatnike čakovečke Bolnice. Putem bibilijske simbolike čina Samaritanca vlč. Šmuc svojim vjernicima pokušava približiti potrebu pomaganja drugome, osobito onima u nevolji.
Afinitet prema pomaganju bolesnima vlč. Šmuc osjetio je još kao mlad svećenik, a ni danas, nakon 15 godina služenja najosjetljivijoj populaciji, nije splasnulo njegovo strpljenje ni gorljiva želja da pomaže.
- Specijalistički studij dušobrižništva koji sam prošao u Austriji, uz iskustvo, od neprocjenjive mi je pomoći.
Radilo se o vrlo intenzivnom modelu učenja spoznavanjem samog sebe, razotkrivanjem i skidanjem maski koje svi nosimo, uz primjenu elemenata psihoanalize. Čovjek mora sam sa sobom biti načistu da bi se mogao posvetiti dušobrižništvu, mora spoznati odnos prema samom sebi i prihvatiti ga. Ako sam nemiran i neraspoložen, bolje je da tog dana ne idem bolesnima. Kad sam krenuo na specijalističko obrazovanje, kupio sam knjigu o dušobrižništvu, no, na studiju mi je rečeno: “Ti si knjiga koju ćemo čitati.” I zaista, različitim ulogama koje smo morali odigrati, inscenacijama različitih obiteljskih konstelacija, toliko smo duboko ulazili u vlastitu dušu i vlastite uspomene da su znale poteći i suze – vlč. Šmuc.
KAD TIŠINA
GOVORI
Što je karakteristično za dušobrižničku službu?
- Dušobrižnik mora biti slušač. Mora biti smiren te nipošto ne treba povisiti ton niti soliti pamet bolesnome. Protek vremena mora ostati po strani, a razmišljanje i koncentracija usmjerena na suprotnosti u onom kojeg se sluša. Ne govori prije nego što si čuo i ne miješaj se usred razgovora - to je kultura govora koju bi ljudi trebali preuzeti na svim razinama komunikacije. To je ono što današnjem svijetu nedostaje jer smo zaboravili slušati drugoga ili se bojimo onog što će reći, pa ga prekidamo usred rečenice. Za dušobrižnika je u nekim situacijama bolje da pred pacijentom šuti. Ako nema odgovor, dušobrižnik to treba iskreno reći bolesnome,, umjesto da se “nadmudruje” s Bogom.
Koja Vam je najveća nagrada za uloženi trud?
- Ako tražiš uspjeh u ovom poslu, onda si na krivom mjestu. Jedina mi je želja pomoći onome kome je pomoć potrebna i tko je traži.
Jesu li u bolesti Vaše prisustvo ikada zatražili ateisti ili agnostici?
- Ne bih u ovo miješao agnostike ili ateiste. Kad je čovjek bolestan, te podjele nestaju jer svatko treba pažnju. Vjernik će lakše nositi križ, no, na kraju života svatko poželi da postoji Bog. I to milosrdan!
Ima li razlika u radu s bolesnima u odnosu na rad sa zatvorenicima?
- Nema. I zatvorenici su bolesni ljudi jer - da su zdravi, ne bi učinili to što su učinili.
S KRUNICOM U RUKAMA
O raznim prigodama vlč. Šmuc obilazi bolesnike, kao i nedavno, kad je na Pepelnicu u pokoru i pripremu za Uskrs uveo pacijente, ali i zdravstvene djelatnike. Dio njih svjedočio nam je o važnosti traga koji ostavlja dušobrižnik u srcima onih kojima ljudska il Božja riječ donosi utjehu i lijek.
Viši medicinski tehničar s kirurgije s dugogodišnjim iskustvom Ivan Kacun kaže:
- Tijekom našeg školovanja, jedan od predmeta koji slušamo je komunikacija s pacijentima koju moramo s jednakom pažnjom primjenjivati na ljude različitih svjetonazora.
Ne liječmo i ne njegujemo samo ljudsko tijelo, već i dušu. Prisustvo dušobrižnika u bolnici pozdravljam, a njegov rad te pomoć koju pruža našim pacijentima vjernicima smatram dragocjenima.
U našoj bolnici nedavno se liječila i Jelena Šafarić iz Strahoninca. Odlazak na misu u bolničku kapelicu donio joj je novu nadu i smirenje:
- Koliko mi znači posjet mojih najdražih, toliko su mi važni i razgovor s dušobrižnikom i misa. Dobro je što velečasni ide po sobama jer su mnogi vjernici teško bolesni, pa ne mogu sići do kapele – kaže Jelena Šafarić.
I mlada pacijentica Lidija Pufek iz Macinca kaže da joj je potreban i važan kontakt s dušobrižnikom. Zato joj je osmijeh na lice izmamio nedavni posjet varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka i vlč. Marka Šmuca na Svjetski dan bolesnika i Dan Gospe Lurdske, kad su obišli i darivali pacijente.
U bolničkoj sobi upoznajem i Beličanku Mariju Kolar:
- Imam 84 godine i žal mi je kaj mladi hmiraju, a mi stari ostajemo. Od malih nogu idem v cirkvu. Dok sam bila dete, bili smo siromašni i znala sam bosa iti k meši. Ali krunica mi je navek bila v rukama, kak i denes. Jako mi puno znači kaj mi velečasni dojde k posteli i spomina se z menom. Vjera mi je navek bila utjeha – rekla nam je Marija Kolar.
Željka Drljić