Vraća se vrijeme drvenih bačvi!

Pitate li za bačvare za Srnecove u Nedelišću, nema onog tko vas ne zna uputiti na pravu adresu. Ova je obitelj poznata po bačvarstvu još od 1918. godine, kada je posao započeo Matija Srnec, pradjed današnjeg voditelja obrta Siniše Srneca. Tehnologija se od davnih dana do danas, rekli bismo, sudbinski promijenila, no ljudsku ruku ništa ne može zamijeniti.
- Koristimo i mi modernu tehnologiju u prizvodnji bačvi, ali ruku ne može ništa zamijeniti. U tome je naša primarna prednost. Dodamo li tome tajnu, dvije kakve tijekom rada steknu ili prenose oni koji žive od svojih ruku, onda mislim da je naš proizvod s pravom prepoznat na tržištu drvenih bačvi - kaže 38-godišnji Siniša Srnec koji je 2006. godine posao preuzeo od oca Dragutina koji je u bačvarstvu od 1945. godine. Pitali smo mladog obrtnika o aktualnom trenutku u poslu kojim se bavi.
- Nekad su se bačve radile ručno, a danas je tehnologija pridonijela brzini izrade. Ljudski utjecaj se, međutim, ne može izostaviti. Ništa ne može zamijeniti ruku. Prvi stroj u našoj bačvariji kupljen je 1970. godine, a ako pitate za vrstu bačve koju proizvodimo, onda je odgovor prilično šaren. Pravimo sve vrste bačvi od hrastovog drveta u kombinaciji s inox dijelovima - priča Siniša Srnec.
Koliko bačvi godišnje proizvedete?
- Broj bačvi ne mogu precizirati jer on je vrlo različit iz godine u godinu. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da taj broj raste i drvena se bač-va vraća u upotrebu. U vrijeme u kojem su inox bačve počele osvajati tržište, klasičnim bačvarima, pa tako i nama, bilo je jako teško. Posljednjih godina situacija se značajno mijenja.
Gdje nabavljate hrast za bačve?
- U Slavoniji i Međimurju. Zanimljivo je to što naši vinari, kako profesionalci, tako i oni koji vino prave iz vlastitog zadovoljstva, sve više traže bačve od međimurskog hrasta. Žele autohtone mirise. Žele da sva sirovina, od bačve do grožđa odnosno vina, bude iz ovog podneblja. Lijepo je svjedočiti promjeni trendova. Međimurski hrast u sebi nosi miris vanilije, a neki kažu i lješnjaka i manga. Inox ne odiše nijednim od tih mirisa, no nije to dominantan kriterij jer odabir bačve ovisi o vrsti vina i o onome što želite “iz njega” izvući.
Je li teško do sirovine?
- Sirovina je problem. Rekao bih najveći problem u ukupnoj proizvodnji. Puno investiramo u materijal koji je dvije, tri godine mrtvi kapital koji čeka da bude dovoljno suh kako bi bio stavljen u proizvodnju.
Internet donio zaokret
Tko su kupci? Radite li velike narudžbe?
- Naravno da imamo i male i velike narudžbe. Najviše radimo za vinare u Istri i Dalmaciji. Naši najveći kupci svakako su vinarije Roksandić i Prodan te šibenski Vinoplod. Radimo puno i za obiteljske podrume, a u inozemstvu smo vrlo zadovoljni suradnjom koju imamo s jednom od najvećih i najstarijih njemačkih vinarija Dr. Lossen te još nekim vinarijama u Njemačkoj.
Kako danas plasirati bačvu na tržište? Jeste li se oslonili na internet, idete li na sajmove?
- Upravo nam je internet napravio najveći zaokret u poslovanju. Sajmovi su izvanredan način predstavljanja našeg proizvoda jer bačva je izložena, a supruga Antonija i ja znamo svaki detalj koji bi mogao biti važan vinarima. Otkako imamo internetske stranice, naše se tržište uvelike povećalo. S tim u vezi su i odlasci na sajmove u inozemstvo, no redoviti smo i na porečkoj Vinistri, Gastu u Splitu, Beo Wine Fairu u Beogradu, sajmovima u Mostaru, Gudovcu... Tu uživamo i podršku HOK-a i HGK-a tako da nam olakšaju plaćanje najma štanda. Mislim da je to vrlo dobar i konkretan način da se pomogne obrtnicima i poduzetnicima.
Kakve su bačve najtraženije i koje su najizazovnije za izradu?
- Svaka je bačva izazov. I ona od 30 i ona od 4 tisuće litara, jer ne radi se toliko o veličini koliko o čari izrade. Rekao bih da je izazov izraditi ovalnu bačvu, pogotovo velike zapremnine. Nju ne zna baš svatko napraviti.
Antonija, Branko, Dragutin
Tko ih, osim Vas, izrađuje?
- U bačvariji radimo moj otac Dragutin, njegov brat Branko i ja. Stric Branko je jedini izučen bačvar u Međimurju, a zacijelo i u širem okruženju. On je baš pohađao školu za bačvara. Onakvu kakve danas više ne postoje.
On Vas je poučio tajnama zanata?
- Učio sam od djeda, oca i strica. I još uvijek učim. Zanat nikad ne ispečete do kraja. Da, neke tajne su obiteljska tradicija.
Ima li u Hrvatskoj mladih ljudi koji se bave bačvarstvom?
- To je dobro pitanje. Na žalost, nema. Bačvari su uglavnom starije osobe i zapravo smo pred otvorenom mogućnošću da ovaj zanat dođe pod znak pitanja iako je potražnja za drvenim bačvama izuzetna. Volio bih zaposliti mladu osobu u svojoj bačvariji i naučiti je poslu.
Obraćaju li Vam se radi restauracije bačvi?
- Oh, da. Nekad je nužan popravak obruča, a nekad prava restauracija. To bih mogao nazvati izazovnim poslom, pogotovo kad mi u ruke dođe 40, 50 godina stara bačva.
Rekli ste da sa suprugom Antonijom obilazite sajmove. Je li ona ta bez čije podrške ne bi išlo?
- Apsolutno, i to ću uvijek na svakom mjestu potvrditi. Moja Antonija zna sve o proizvodnji i zna kako predstaviti naš proizvod. Samo sam jednom otišao na sajam bez nje i to sigurno više nikad neću učiniti. Mi se naprosto nadopunjujemo i međusobno pomažemo.
Mislite li da ćete dočekati mirovinu u ovom poslu?
- Nadam se tome. Posao koji radite morate voljeti, a ja svoj volim. Svaki dan.
Aleksandra Ličanin

Gravure
Siniša Srnec: Specifične su bačve s graviranim motivima. One su u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj izuzetno tražene. Trenutno u bačvariji imamo jednu takvu s motivom koji je izradio Antun Marčić iz Nove Gradiške. On je lani bio na Porcijunkulovu u Čakovcu i dao sam mu bačvu da na njoj može gravirati, predstavljajući time svoj zanat. Ili umjetnost bolje reći. Svaki je detalj izrađen ručno i to je ono što, uz same motive, fascinira. Na jednoj, još nedovršenoj bačvi, imamo motiv Mikaila Aleksandrova iz Mainza kojeg sam upoznao na sajmu u Stuttgartu.

Anja i Mia u rukavima
Siniša Srnec: Volio bih u svojoj bačvariji zaposliti mlade ljude i naučiti ih poslu. Danas više nema škole za bačvara, ali stolari bi se sasvim dobro snašli. U našoj je obitelji uvijek bilo sinova i unuka koji će naslijediti posao, no kod mene je situacija već bitno drugačija. Imam dvije kćeri, Anju i Miju. Ne znam baš da će one zasukati rukave pred hrastovom daskom. (al)