Vrijedna obitelj PETER iz Svete Marije uzgaja kupine

Obitelj Peter u Svetoj Mariji pravi je primjer tradicionalne međimurske obitelji kakve su ne baš tako davno bile u većini. Šestero je odraslih članova, seniorska su generacija Ivan (59) i Milica (55), srednja sinovi Demis sa suprugom Klaudijom i Dario sa suprugom Silvijom, a trinaestogodišnji Filip (sin Demisa i Klaudije) i petogodišnji Fran (sin Daria i Silvije) najmlađa su generacija u obitelji. Svi punoljetni pod obiteljskim krovom imaju zaposlenje! I jaku međimursku naviku: zemlja koju imamo mora se obraditi, pa je cijeloj obitelji normalno da se vjutro ide v dero, a odvečer dimo na posel.
SVE SE MORA ISKORISTITI
Nema obitelj Peter puno zemlje, neku veliku proizvodnju, ali Demis (kao obiteljski glasnogovornik) kaže da se ne treba ničega odreći:
- Možete li zamisliti da mi kao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo imamo samo 0,68 ha zemlje prepoznato u ARKOD-u?! I to je naš kupinjak koji nam je temelj proizvodnje kupinovog vina, ali i džemova, te još nekih proizvoda koje pripremamo, a sva ostala zemlja nam ni - ne postoji! Zato što tu, na našem području nema za brojne parcele čistog pisma. Onda nije ništa od toga ni u poticajima, znači da mi ni nemamo ništ – samo delo nas dopada.
- No, ne žalimo se... Mi smo navikli raditi, bilo bi nam neprirodno da ne koristimo to što imamo jer za svoje potrebe držimo perad, prehranimo svinje, držimo kuniće... Ne odričemo se nijedne mogućnosti koju nam obiteljsko vlasništvo pruža.
Ozbiljna je proizvodnja koju dugoročno planiramo razvijati – makar smo svi zaposleni – kupinjak. Sadili smo ga u tri vala - prvi je bio 2006. godine, godinu po godinu po 500 grmova, stupovi, žica, kultiviranje, njega... I sad imamo već do 3,5 tona uroda, makar je s kupinom teško raditi na sigurno.
NIJE UVIJEK LOŠE
- Treba računati da će se uvijek nešto dogoditi makar na dijelu nasada. Primjerice, ove godine, ni sam ne znam kako, nasad je djelomično oštetio mraz, na moguću tuču tijekom sezone bolje da ni ne mislimo. To je u poljoprivredi tako. Neke se rizike mora prihvatiti, pa se onda u nizu godina zaključi – nije uvijek loše.
Kupine se nešto malo bere za konzum ili rinfuze za preradu. Imamo svoje vino, a džem od kupine i druge proizvode počinjemo tek proizvoditi, toliko da snimimo tržište.
U sustavu smo integralne proizvodnje, pa zamislite – zašto djeca u našim vrtićima ne bi jela džem proizveden u butik proizvodnji naših poljoprivrednih gospodarstava umjesto džemova, pekmeza ili kompota iz velikih prerađivačkih postrojenja za koje se ne može reći da su u stanju ponuditi kvalitetu kakvu daje jedna pažljiva ruka koja je između djece koju želimo hraniti samo zdravom hranom i kupinjaka ili voćnjaka. Ta pažljiva ruka na malim je gospodarstvima!
Iz našeg kupinjaka mogu zamisliti ponudu koja ide od prirodnog džema za klince u vrtiću ili školi, preko izvrsnog vina za desert uz ručak ili do likera za bolju cirkulaciju našim seniorima.
TRŽIŠTE JE PROBLEM
- Međutim, što god mi planirali, danas je za poljoprivredu najveći problem tržište. Ako ste veliki robni proizvođač, onda to znači puno posla, velike količine, niske jedinične cijene. Puno dela, malo hasna. Ako se razvija raznovrsna butik proizvodnja, ima posebno dobre proizvode koje danas oni koji se žele hraniti zdravo i kvalitetnim proizvodima sa sela mogu kupiti (pa ni ne pitaju koliko to košta) samo kod seljaka, onda su druge računice i kalkulacije.
- Samo tržište je hirovito kod nas, nije stabilno, a još manje je tu rastuća potražnja za izvornom kvalitetom i prirodnim proizvodima, kao vani. Nama je lani vino išlo, nemamo se razloga požaliti, ali ove godine... Znate koliko se osjeća kriza? Ljudi si jednostavno ne mogu priuštiti što bi htjeli, makar znaju točno gdje, što i u kojoj kvaliteti mogu naći.
U takvoj situaciji teško je naći motiv za razvijanje bilo kakve nove proizvodnje, ponude... Ali to ne znači da mi nemamo planova, da smo zaspali.
Uz postojeći kupinjak koji se može širiti do kapaciteta naših ruku (čim trebate nekoga sa strane, to više nije to), htjeli bismo i nasad malina, crnog ribizla, imamo parcele i veće od hektara, ali nisu - kako sam rekao - s čistim psimom. Pa ako krenemo, krećemo o svom trošku, bez poticaja, mogućnosti uključivanja u kakve projekte...
- Dok se ipak ne podigne potražnja, dok ne krene kakva-takva potrošnja, dok se ne pojave u većem broju zahjevniji potrošači, ne možemo se zaletavati u eksperimente. Možemo isprobavati kako tržište diše, kao sada, ali veliki skokovi ne dolaze u obzir. Moglo bi reći da smo u fazi pripreme za nekakav zalet. Ja čak idem u školu za vinogradara-vinara, trebat će mi licenca ubuduće...
Naša je poljoprivreda sada dopunska djelatnost, ali svugdje se tako radi, bore se ljudi, svugdje gdje obitelj uživa prednost zajedničkog rada dvije ili tri generacije pod istim krovom. Vani nije drugačije. Tko može, tako radi, pa mislim da danas ljudi na gradskom asfaltu jako dobro mogu procijeniti što za obitelj znači kad si sama može uzgojiti perad, utoviti svinje, uzgajati zečeve, imati domaća jaja, a sve to bez posebno velikih napora. Ljudi koji nemaju te mogućnosti pretrgavaju se da bi spojili kraj s krajem i s malim plaćama prehranili obitelj. A vidite koliko je zemlje zapušteno, više joj se ni vlasnici ne znaju.
Marijan Belčić