ZA MEĐIMURJE GOVORI IVAN VUGRINČIĆ, PARTIZAN IZ ČAKOVCA

Cilj NOB-a bio je istjerivanje okupatora i uspostava poretka u kojem neće biti izrabljivanja radnika i seljaka

U Hrvatskoj danas, 22. lipnja obilježavamo sjećanje na antifašističku borbu, na hrvatski doprinos jednoj od pretpostavki suvremene Europe. Službeni stav o ovom odsječku naše povijesti mijenjao se prošlih godina, od potiskivanja u zaborav do rezolutnog priznanja vrijednosti kao temelja današnje Hrvatske. Neke neke epizode iz tog vremena pokušali smo oživjeti i ocjenu tog razdoblja, neslužbenu, ali autentičnu, pokušali dobiti u razgovoru s jednim od danas malobrojnih živih protagonista antifašističke borbe u Međimurju - Ivanom Vugrinčićem, danas 87-godišnjakom, umirovljenikom iz Čakovcu, rodom iz Kotoribe.
Kako to da ste se odlučili za odlazak u partizane? Je li ta odluka bila odgovor na okupaciju ili je sazrijevala duže vremena? Kakav je značaj u tome imala politička orijentacija?
- Bili smo poljoprivredna obitelj - otac, majka i dvije sestre. Otac je otišao u Buenos Aires, u Argentinu, i odande povremeno slao novac obitelji, no nakon nekoliko godina se razbolio i umro. Morao sam početi raditi, prvo godinu dana naukujući kod djeda s majčine strane koji je bio čizmar. No, on je ubrzo rekao - širi se industrijsko obućarstvo, ova struka nema budućnosti i kao 16-godišnjaka me odveo kod majstora košarača Franje Vračića. Košaračija je dobro išla, radilo se za izvoz, i plaća je bila solidna. Tamo su radili Marko Tišljar i Ivan Knez. Danas mogu pretpostaviti da su bili članovi Komunističke partije mada oni o tome nisu mogli otvoreno govoriti. Gazda je na radiju slušao strane stanice, pretežno London, u radionicu bi tako došle vijesti, pa se znalo raspravljati, i o stanju na frontovima, a mi mladi to smo slušali. Tu je počeo određen politički utjecaj na neke od nas. Marko Tišljar angažirao me za skupljanje tzv. crvene pomoći, solidarnog fonda za one koji su politički proganjani. Bili su tu i moji vršnjaci iz osnovne škole, sada šegrti Viktor Pišpek, Rok Debić, Martin Horvat, Stjepan Siladi i Alojz Matoš i neki drugi. Tako smo zapravo bez formalnosti postali i SKOJ-evci mada nismo ni razumjeli što je to. Rat je došao i ovamo, obavijestili su nas da će njemačke trupe preko Kotoribe umarširati prema Zagrebu. Jedna je patrola doista bila u mjestu, došla do zgrade Općine. Mi smo to išli pogledati, ali su nas rastjerali. Nakratko su vlast preuzeli neki pripadnici HSS-ove seljačke zaštite i neki ustaški raspoloženi pojedinci, ali je za nekoliko dana došla mađarska vojska i razoružala ih.
Kada ste i kako otišli u partizane?
- Marko Tišljar je ljeti, dva-tri mjeseca nakon okupacije, dobio proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske kojom se poziva narod na borbu protiv okupatora, ali i starog režima. U tajnosti ga je pokazao meni i nekolicini drugih, a donio je i pištolj i pokazao nam kako se njime rukuje. No, mađarska okupacija i uspostava granice na Dravi dovela je do prekida i veza unutar KP-a, pa je i odlazak u partizane bio otežan ili gotovo onemogućen. Onda je u osmom mjesecu 1943. godine Marko Tišljar sazvao nas nekolicinu radi odlaska na Kalnik na kojem su bili partizani. Nismo išli najkraćim putem, na most kod Donje Dubrave pa za Legrad, također pod okupacijom, i onda na hrvatsku stranu. Kontrole su tu bile pojačane jer je već bilo slučajeva da su na hrvatsku stranu bježali 19-godišnjaci, obveznici mađarske vojske. Prvo smo skelom prešli Muru, a onda smo s mađarske strane prešli Dravu skelom i došli u Legrad. Imali smo sa sobom tzv. pomoćničke knjižice, ako zatreba - da se predstavimo kao košarači koji kupuju šibu. Naša nas je veza potom kriomice prebacila preko granice, u Veliki Otok. Odande nas je sljedeća veza uputila dalje u Đelekovec u kojem smo opet oprezno potražili drugu i treću vezu. Na Kalnik se nije moglo odmah ili u bilo kojem trenutku. To je ovisilo o tome jesu li veza i put bili sugurni. Na kraju nas je u Veliki Poganac u štab operativnog područja odveo jedan seljak koji je već imao sina u partizanima.
Kad ste imali prvu značajniju akciju?
- Dva do tri tjedan smo tu ostali, samo smo čuvali stražu. Sreli smo Kotoripčanina Ignaca Markača, koji je bio vezist, i pozvao nas k sebi. No, bili smo željni prave borbe, čuli smo da postoji Međimurska četa i htjeli smo se priključiti. Istina, ona je uskoro i rasformirana i priključena je III. bataljonu Kalničkog partizanskog odreda. No, nas su doista u listopadu uputili u I. bataljon koji je otišao u Zagorje i štab smjestio u Radoboj. Moja desetina nadzirala je cestu od Vinice, da ne naiđu ustaše. Jedna satnija doista je naišla, ali iz neočekivanog smjera, preko vinograda. Javili smo u štab, došlo je pojačanje i zapodjela se bitka u kojoj smo ustaše odbacili prema Cerju Tužnom, odnosno Vinici. Obje strane imale su ranjene.
Koja je bila najznačajnija akcija?
- Naš je bataljon koncem listopada 1944. godine dobio zadatak da uđe u Međimurje. Od oko 200 boraca, probrano je 126 zdravih i već iskusnih. Dravu smo prešli između Podbresta i Otoka. Nastojali smo se kretati u tajnosti, ali je nismo uspjeli održati. Narod nas je izvanredno dočekao, već u Turčišću, gdje smo prvi put prespavali, a onda smo u Podturnu odlučili održati i narodni zbor na kojem je zasvirala i harmonika. Jedna je četa imala zadatak likvidirati mađarsku vojnu posadu od sedamdesetak ljudi u Peklenici koja je čuvala naftne izvore, a moja žandarmerijsku stanicu u Murskom Središću. Ovaj drugi napad nije posve uspio jer su žandari čuli pucnjavu u Peklenici i pobjegli, ali smo se dobro opskrbili municijom. Našli smo i bicikle, a i njihova odijela. Akcija je imala ogroman značaj za samosvijest Međimuraca, a i onaj zbor u Podturnu. Pronio se glas da je to pet tisuća partizana prešlo Dravu. Nakon akcije smo moj suborac Muharem, ne sjećam se prezimena, iz Bosne, i ja upućenii u izvidnicu, kod Prekope. Sreli smo i Stjepana Kerovca iz Svetog Jurja u Trnju koji je kao ekononom među ljudima tražio hranu. No, iz pravca Nagykanizse krenula je mađarska divizija i bataljon se povukao – još se ratovalo partizanski, nije mogao prihvatiti frontalnu bitku. Izgubili smo dodir i sami morali naći put natrag na Kalnik. Pritom smo naišli na jednog našeg mladića koji je kao mađarski vojnik bio na odmoru, a i dvojicu Slovaka, također mađarskih vojnika. Sa sobom smo tako poveli trojicu novih boraca i dvije puške. Išli smo javljajući se vezama u Gornjem Kraljevcu, Dekanovcu i Turčišću i u odred, na Kalnik, vratili smo se nakon osam ili deset dana. Komandant je nazadravio s malo rakije, već nas je bio otpisao.
Jeste li imali ulogu u oslobođenju Međimurja?
- Ne kao pripadnik Kalničkog odreda. Kad se već nazirao kraj rata, neke od nas poslali su na tečaj za poslove na granici. I Kalnički odred spremao se na ulazak u Međimurje, ali je na višoj razini odluka promijenjena, pa su Međimurje oslobodile jedinice bugarske Otečestvene fronte koje su tu prošle i nisu se zadržale nakon vojnih akcija. Kalnički odred potom je preuzeo vlast.
U kakvom su odnosu partizanska borba i priroda te vlasti koja je uspostavljena? Kasnije ste obavljali neke istaknute dužnosti u vlasti na lokalnoj razini i u gospodarstvu Međimurja. Nije li ta vlast svojim ograničenjima političkih i poduzetničkih sloboda iznevjerila prvenstveno one koji su dobrim dijelom bili njena osnova u fazi antifašističke borbe, a to je malo obrtništvo? Je li već u borbi postojao plan za novi politički sustav ili poredak?
- Program je postojao, bilo je to istjerivanje okupatora i smjena režima bivše Jugoslavije, odnosno uspostava poretka u kojem neće biti izrabljivanja radnika i seljaka. Obrtništvo je dobrim dijelom i u prvim godinama obnove bilo osnova razvoja, kasnije su se proizvodni i poslovni kapaciteti okrupnjivali. Može se reći da smo se previše oslanjali na sovjetski model. Ali nije bilo plana. Kakvog bi smisla imalo u ono vrijeme ljudima tumačiti što je socijalizam, a što komunizam? I sada se može postaviti pitanje što je demokracija. Danas djeluje mnoštvo stranaka, ali kakva je demokracija to što se one bave sobom ili jedna drugom uzajamno, a da se ne rješavaju elementarni problemi ljudi? Nekada ni Savezna skupština ni Sabor nisu mogli donijeti nijedan zakon, a da nije prvo bio prodiskutiran na zborovima birača. Ja danas znam zapitati naše političare kako to pitaju narod prije nego donesu neku odluku.
Danas se postavlja i pitanje o trijumfalizmu pobjednika, odnosno o njihovim okrutnostima i zločinima nad poraženima i drugima nakon rata. Tome se pripisuje i karakter protuhrvatskog terora. Što o tome mislite?
- Toga je u Međimurju bilo malo. Tu u ocjenama treba biti oprezan i prvo temeljito istražiti o čemu se radi. Govori se o više grobišta, ali zna li se sa sigurnošću o čijim se kostima radi? Ovuda je prošlo nekoliko vojski, mnogi su ostavili kosti. Jedno je grobište navodno u Kotoribi. Poznajem svoje rodno mjesto i ljude u njemu.
Oni se ne sjećaju tko bi to bio tko je nestao nakon rata. U Štrigovi se, npr., radi o skupini koja je bila orijentirana križarsko-monarhistički. Tu nije bilo stradanja za hrvatstvo. Nije ga bilo ni kod onih koji su činili okupacijsku vlast, a u Vratišincu je na spomenik žrtvama navodnog protuhrvatskog terora stavljeno i ime seoskog načelnika i drugih mađarona.
Dražen Kovač

KADA ĆE SPOMEN NA NOB U MEĐIMURJU BITI VRAĆEN U MUZEJ?

Antifašisti Međimurja izbrisani su u trenu, 90-ih godina, kada su nestali i iz Muzeja Međimurja. I danas u depoima ove ustanove ima oružja koje su koristili tjerajući okupatora, ima podataka o sudbinama, fotografija i drugog materijala koji, zasad, nitko ne može vidjeti. Ravnatelja Muzeja Međimurja mr. sc. Vladimira Kalšana pitamo kada će antifašizam vratiti u Muzej:
- Riječ je o sukobu dviju muzejskih koncepcija - prva je austrougarska - po zbirkama, a drugi pristup podrazumijeva povijesni kontinuitet. Mi smo se odlučili na kombinaciju tih dvaju pristupa u kojoj će prevladavati kontinuitet prikazivanja. Onog trenutka kad realiziramo Međimurje u XX. stoljeću, u tom povijesnom kontekstu realizirat ćemo i postav vezan uz antifašistički otpor u našem kraju. No, kada će to biti, teško je govoriti jer isključivo ovisi o statičkoj sanaciji palače. Dobili smo 800.000 kuna za sanaciju u ovom trenutku, što je kap u moru potreba. Trenutno selimo likovnu galeriju na prvi kat, a paralelno nam se javljaju problemi. Urušio se strop galerije i prava je sreća što nitko nije stradao. Također bih želio naglasiti da trenutno radimo na značajnom projektu Međimurje u Domovinskom ratu na kojem smo maksimalno angažirani. Projekt će podrazumijevati izložbu i katalog, odnosno sadržaj koji će kasnije biti lako prenijeti u muzejski postav - kaže V. Kalšan.
Eto, i ova zadnja rečenica Vladimira Kalšana dokaz je da su (i) u Međimurju partizani i branitelji - “u ratu”. Postav Domovinskog rata je “lako postaviti”, a postav antifašizmu je “teško vratiti”. Uzalud povjesničari uvjeravaju, a istinski branitelji viču da su na istoj strani s antifašistima kad je riječ o borbi protiv zla. Predrasude je teško iskorijeniti. Ima još dokaza.
NIČIJE DIJETE
U Svetom Jurju u Trnju postoji spomen-soba NOB-u o kojoj je godinama skrbio tamošnji antifašistički borac i čuvar uspomena Adam Čavlek. Otvarao je sobu o Danu antifašističke borbe, ali i o drugim prigodama, i svima koji su je poželjeli vidjeti. Svojevremeno je dogovoreno da Muzej preuzima skrb o ovoj spomen-sobi, no to ostade tek mrtvo slovo:
- Točno je da smo se dogovorili da mi preuzmemo spomen-sobu, međutim, u ovom trenutku nemamo snage za to. Nemamo sredstava. Istovremeno, Općina Donji Kraljevec ne pokazuje nikakav interes da u suradnji s nama krene k realizaciji - dodaje Vladimir Kalšan.
RASPAO SE I BEZEREDI
U Prelogu će se na Dan antifašističke borbe otkriti odljev Bezeredijeve skulpture - spomenika palom borcu NOB-a - koja je desetljećima stajala u centru Preloga (kod Doma kulture). Repliku je izradio akademski umjetnik Darwin Butković. I oko Bezeredijevog originala krajem prošle godine lomila su se koplja: u Muzeju su smatrali da Bezeredijevu terakotu treba zbrinuti Grad Prelog, a u Gradu Prelogu nisu znali kamo bi je stavili. Odlučila je - gorka sudba.
Bezeredijeva se terakota u procesu nastajanja odljeva - raspala i sada je pospremljena u depoe Muzeja Međimurja:
- Morali smo je preuzeti jer nismo imali drugog izbora. Darwin Butković originalnu će skulpturu spojiti jer, mislim, da mu to diktira i ugovor koji je sklopio u Prelogu - pojašnjava Vladimir Kalšan.
Na pitanje smatra li kao povjesničar da se spomen na antifašistički otpor u Međimurju mora vratiti u postave, V. Kalšan odgovara:
- To nije upitno.
Željka Drljić