Zašto se Ivković boji pokojnog ‘Varginog teteca’?

Konferencija za novinare međimurskog HDZ-a s koje smo javljali u prošlotjednom izdanju lista Međimurje bila je tematski bogata, pa smo, u cilju boljeg razumijevanja i preglednosti, neke od njih ostavili za ovu priliku. Vladimir Ivković, kao prvi čovjek Županijskog odbora HDZ-a Međimurske županije, naglasak je stavio na smjene u školskim odborima. Već smo javljali, on ih smatra nezakonitima i bez povoda koji bi bio legitiman.
Dodao je tome primjer smjene ravnateljice Osnovne škole Petar Zrinski u Šenkovcu Zvezdane Treske, inače članice HDZ-a. Između redaka, dalo se naslutiti kako je njezina smjena pitanje političke odluke, a ne eventualnih profesionalnih, odnosno nedostataka u obavljanju posla ravnateljice. Na novinarsko pitanje V. Ivkoviću daje li on zapravo podršku Treskinim postupcima, odgovorio je:
- Neka istraga i sudski postupci koji traju odrade i dokažu svoje. Smatram da je postupak koji je do toga doveo istovjetan drugima. Nezakonito je smijenjen Školski odbor i onda je novi sastav radio to što je radio - rekao je Ivković dodajući da je svojedoban odgovor župana Ivice Perhoča na temu smjena u ŠO-ima sporan.
Po njemu, nije sporno da je dogovor postojao, no njegova forma nije predviđala kasnije događaje.
- Sporno je mijenjanje tijekom mandata, to dosad u našoj županiji nitko nije radio. Brojčano se radi o istom broju ljudi kao i u vrijeme u kojem smo s HNS-om obnašali koalicijsku vlast. Poanta je u tome što je uvijek postojao razlog za imenovanje školskog odbora, početak, zakonska obaveza o novim imenovanjima, a ovo je mijenjanje članova u tijeku mandata bez ikakvog razloga.

Što je bilo s tetecom?
Na istoj press konferenciji Ivković je, kako je već poznato, prozvao Marijana Vargu kao pretendenta na njegovo mjesto direktora u Međimurje plinu d.o.o. U toj osobnoj i političkoj borbi javno je izrazio i bojazan koja je samo njemu ostala jasna. Rekao je:
- Ono čega se pomalo bojim jest da ne prođem kao njegov tetec nekad, a obzirom da se u intervjuu listu Međimurje spominje i neko oružje. Nadam se da ta poruka nije bila poslana meni.
Pitali smo V. Ivkovića na što je točno mislio kad je spominjao “Varginog teteca”.
- Ma ništa - odgovorio nam je.
Rekao, pa porekao, zadao si autogol ili nešto treće, ostavljamo drugima da procjenjuju, a u međuvremenu nas je Varga podsjetio o čemu je riječ.
- Moja je supruga naslijedila imovinu spominjanog teteca, uz obavezu njegova uzdržavanja, i tu smo se kao obitelj angažirali. Željeli smo obnoviti objekat u kojem je on živio, međutim, on se iznenad predomislio i u jednoj me prilici napao nožem. To nije okarakterizirano kao pokušaj ubojstva, već kao prijetnja oružjem, i to je sve. Ja sam se samo branio. Tetec je sada pokojni, umro je lani, na Veliki petak u 88. godini, a živio je u čakovečkoj depadansi Doma umirovljenika. Doduše, u vrijeme kad je radio u Austriji povrijedio je nogu, što je u starosti donijelo probleme. Stanje s krvnim žilama se zakompliciralo, nije dopustio amputaciju noge i u bolnici je umro. Ja doista ne znam što je Ivković time htio reći, pogotovo ne stavljanjem u kontekst s oružjem o kojem ste me pitali u intervjuu. Shvatio sam pitanje kao samopodrazumijevajuće jer sam bio službena osoba u policiji, što uključuje držanje i nošenje oružja. Izvlačenje iz konteksta u svrhu mog diskreditiranja prozirno je, ali tako to ide u političkom životu - zaključuje Varga. (al)