ŽELJKO ŽGANEC: Vratio se rodnoj grudi

S četrdesetdevetogodišnjim Željkom Žgancem razgovaramo u Murskom Središću, u kući koju je unajmio. Osam mjeseci proteklo je otkada se Željko vratio u rodno Međimurje, u potrazi za mirom i domom te pravom na samostalno upravljanje vlastitim životom. Potraga se pretvorila u borbu s državnim aparatom. Naš je sugovornik na raznim stranama tragao za podrškom i pomoći te stigao i do medija, u nadi da će mu ispovijest olakšati olovne korake k cilju.
Nekad je imao posao, obitelj i društveni status. Danas ima dugi niz dijagnoza u medicinskoj dokumentaciji:
- Rođen sam u Čakovcu 1963. godine, odakle sam kao mladić otišao u Budimpeštu, na studij te stekao titulu magistra hortikulture. Od 1989. godine živio sam i radio u Opatiji u kojoj sam u tamošnjem poduzeću, na mjestu jednog od rukovoditelja, radio na projektiranju parkova. Živio sam sa suprugom, također Međimurkom, i sinom, a moja se životna kolotečina nije bitno razlikovala od mnogih drugih. Istina je da sam u braku imao problema jer mi je supruga bila nevjerna, no, oduvijek sam bio tip čovjeka koji je radije trpio, nego da poduzima radikalne korake. Pravio sam se da ništa ne vidim i ne znam te, zbog mira u kući, zatvarao oči pred istinom. No, stres i nezadovoljstvo ostavili su traga te početkom devedesetih godina počinju moji zdravstveni problemi. Ispočetka se sve manifestiralo kao tjeskoba, nesigurnost, nemir..., a supruga me kljukala Xanaxom (lijek iz kategorije anksiolitika – za ublažavanje tjeskobe i sl., op.). Uskoro je supruga osnovala tvrtku i zatražila od mene da dam otkaz u opatijskoj tvrtki te da preselimo u Zagreb, što smo i učinili. I dalje radim u svojoj struci, u supruginoj tvrtki, te pijem sve više i više Xanaxa. Kroz maglu se sjećam da me vodila javnom bilježniku te da sam potpisivao neku dokumentaciju, potpuno nesvjestan što potpisujem. U konačnici, dolazi do onog čega sam se tada najviše bojao: supruga me napušta. Saznajem da je kuća u Zagrebu u kojoj smo živjeli prodana i ostajem na ulici. Bilo je to prije otprilike 8 godina. Lutao sam ulicama, dok mi u jednom trenutku nije pozlilo te su prolaznici pozvali hitnu pomoć. Odvezli su me u zagrebačku Psihijatrijsku bolnicu Sv. Ivan u Jankomiru. U toj sam bolnici u kontinuitetu proveo 3 godine i tu započinje najgori dio mog života. Uz niz psihičkih poremećaja, kasnije mi je dijagnosticirana i, neizlječiva, Parkinsonova bolest. Na Jankomiru su psihički bolesne osobe hranili tabletama da bismo bili što mirniji i nezahtjevniji za osoblje. Znalo je proći i više od mjesec dana da liječnici s nama ne obave nikakav razgovor. Nakon otpusta iz bolnice, nastupa mrak u mom sjećanju iz kojeg izvlačim tek fragmente. U međuvremenu mi je oduzeta radna sposobnost, što znači da više nisam smio samostalno upravljati svojim životom – priča Željko Žganec.
MUČNO BUĐENJE
Iz maglovitih sjećanja Željko izvlači sljedeću sliku:
- Ni sam ne znam kako sam, nakon otpusta iz zagrebačke bolnice, završio u Splitu. Znam samo da sam se probudio u klinici na Firulama u kojoj mi je medicinska sestra rekla da sam dugo bio u komi jer sam pokušao samoubojstvo tabletama. Pitao sam je li itko iz moje obitelji dolazio ili se raspitivao za mene. Odgovorila je – ne. Po otpustu iz bolnice, javljam se u Centar za socijalnu skrb u Splitu u kojoj upoznajem gospođu Koljanin, iznimnu socijalnu radnicu koja mi je puno pomogla. Probudila je u meni nadu i vjeru da mogu preuzeti kontrolu nad svojim životom, da mogu ponovo raditi, da imam snage za novi početak. Vraćam se u Zagreb, no, na željezničkom kolodvoru ponovo doživljavam panični napad te me kolima hitne pomoći vraćaju na psihijatriju – priča Željko te nastavlja o ustanovama za psihički bolesne osobe koje je nakon toga prolazio. Članovi njegove rodne obitelji očigledno su pokušali sve što je bilo u njihovoj moći da mu osiguraju odgovajuću skrb. No, Željko je već bio otrovan institucionalizacijom te je silno želio preuzeti kormilo vlastitog života. Na tome i radi te mu sud vraća radnu sposobnost. Ipak, uzburkane vode nije lako krotiti ni snažnijima - Željko priznaje da je uskoro završio u zatvoru u Remetincu u kojem je proveo 7 mjeseci - “zbog krađe mobitela”(?!).
- Radilo se o još jednom paničnom napadu koji mi se dogodio u prodavaonici elektroničke opreme u Zagrebu i, po svjedočenju prodavača, izašao sam na ulicu s mobilnim uređajem koji nisam platio. Bilo je to vrijeme u kojem me slamala tuga za preminulim ocem – kaže Željko.
ČOVJEK JE KAO CVIJET
Nakon još lutanja obavijenih nejasnoćama, Željko se prije nekoliko mjeseci vratio u Čakovec. Bio je neko vrijeme hospitaliziran na Odjelu psihijatrije u našoj bolnici, spavao je i na klupi u Perivoju Zrinskih, a potom je unajmio stan u Čakovcu koji s vremenom više nije imao odakle plaćati jer nema prihoda. Tek je započeo prikupljanje dokumentacije za invalidsku mirovinu te pokušao, putem čakovečkog Centra za socijalnu skrb, ishoditi pomoć, kako bi premostio vakum. U CZSS-u u Čakovcu počeli su ga odbijati jer – nisu nadležni s obzirom da je Željko još uvijek prijavljen u Centru za socijalnu skrb u Samoboru. Nešto novca povremeno je zarađivao uređujući ljudima okućnice, režući voćke i sl. Strah koji je nad njim izmahnut poput noža je – ustanova. Panično se boji mogućnosti odlaska ustanovu, dom ili prihvatilište.
- Upoznao sam loše, ali i dobre ljude. Zahvaljujući mojim novim prijateljima, pronašao sam ovu kuću u Murskom Središću u kojoj mi je vlasnica, koja živi u Sloveniji, dopustila da plaćam samo režije. Uredit ću joj okućnicu da barem malo vratim za dobrotu i razumijevanje. Uz moju gazdaricu, od srca hvala i drugim dobrim Međimurcima koji su mi pomogli: Sandri Pintarić, Ljiljani Marcinjaš, Dejanu Lapatu. Želim se iščupati iz ralja domova. Onaj tko to nije prošao, ne može zamisliti o kakvom je paklu riječ. Na najgori način, na vlastitoj koži, naučio sam da su psihijatrijski bolesnici građani drugog reda, čak i u bolnicama. I u čakovečkoj Bolnici vidio sam da su, primjerice, alkoholičari privilegirani u odnosu na pacijente s drugim psihičkim poteškoćama. Liječnik Psihijatrijskog odjela nije me podučio da se jedan lijek koji mi je on propisao ne smije uzimati s lijekom koji mi je dao neurolog, zbog teškoća vezanih uz Parkinsonovu bolest. Lijekove sam uzeo istodobno i završio u stanici Hitne pomoći. Ne želim ništa više do mirno živjeti i umrijeti u rodnom kraju. Ne tražim materijalno ništa ni od koga. Ni od bivše supruge i sina, za koje ni ne znam gdje su, ni od moje rodne obitelji. Sve ih volim – uz jecaje priča Željko i tiho dodaje:
- Biljka osjeća bol, čak reagira na strah pred osobom koja ju je povrijedila, potrgala... i to je danas znanstveno dokazano. Kako onda čovjek ne bi osjećao?! Zato se sve, na koncu, svodi na ljubav.
Željka Drljić
Snimio D. Lesar