ZLATKO BACINGER ODGOVARA ALOJZIJU SOBOČANCU

Skrušeno me molio da ga primim u Zrinsku gardu...

Razmišljajući kako odgovoriti g. Alojziju Sobočancu na tekst objavljen u prošlom broju Međimurja, pomislih najprije da je njegovo ime i prezime u potpisu dovoljan odgovor, pa bi bilo izlišno s njim dalje polemizirati. Ipak, moram pripomenuti kako je riječ o čovjeku koji mi je u sjećanju ostao kao simpatičan molećivi lik koji stalno nešto moli, a kada to dobije spreman je istog trenutka okrenuti vam leđa, ne bi li vas već sutradan, uz najneviniji osmijeh na svijetu, pozdravio na ulici i ljubazno pročavrljao - kao da se baš ništa nije dogodilo. Čudan neki svat.
Tako me, eto, dotični gospodin svojedobno najprije skrušeno molio da ga primim u članstvo Zrinske garde, potom me je još poniznije molio da ga primim u Predsjedništvo (na čijim je sastancima uglavnom iritantno zamuckivao), poslije toga me molio da mu pomognem u sređivanju kanadske vize jer je u zadnji trenutak odlučio poći sa mnom u Kanadu prikupljati novac za spomenik Oproštaj. Tamo se uglavnom dobro zabavljao, a kada smo se vratili s novcima naših iseljenika, pridružio se mojim oponentima s kojima je cijelo vrijeme boravka u Kanadi bio u dosluhu te mi podmuklo i zaplotnjački zabio nož u leđa. Tako se «izborio» za mjesto dopredsjednika. Naposljetku je izmolio i svoju posljednju želju -  postao je predsjednik Garde. I eto nam danas našeg Lojzeka s lentom preko ramena i perom u ruci kako potpisuje budalasti novinski tekst u koji zacijelo ni sam ne vjeruje, a koji mu je - jer kipi mržnjom - vjerojatno sastavila dobro nam znana katolička novinarka, nazivajući čovjeka čijim se djelom kiti «samozvanim» osnivačem. Da, poštovani Alojzije Sobočanec, Zlatko Bacinger je samozvani osnivač Zrinske garde u istoj mjeri u kojoj ste vi samozvani Alojzije Sobočanec. Ako hoćete, može i s dodatkom kao takav. Zlatko Bacinger se - to biste svakako trebali znati - pošteno naradio za lentu koju tako ponosno nosite na svojem junačkom ramenu.
Ali pustimo sada tog uznositog lentaša i njegovu družbu neka uživaju u svojoj taštini i narcisoidnosti, drhteći od straha i srama da netko ne raskrinka njihovo sramotno izbacivanje iz udruge vlastitog osnivača. Skrivajući čak tu svoju sramotu iza jednog mrtvog čovjeka. Morbidno.
Okrenimo se radije stvarima na koje vrijedi uvijek iznova ukazivati, stvarima koje je nužno u našoj zajednici promijeniti. Znakovito nam se, naime, prečesto događa da ljude koji imaju ideje i žele nešto promijeniti na kraju ponizimo i sasvim obezvrijedimo njihov rad. Zašto kao organizirana zajednica to dopuštamo i jesmo li svjesni posljedica? Na temelju svog iskustva, kakav ja naputak mogu dati mladima? Mogu li im reći: «Dragi mladi, vidite, ja sam imao ideju o Zrinskoj gardi; okupio sam oko nje svoje istomišljenike i uz njihovu sam svesrdnu pomoć i nemjerljivo veliki vlastiti trud i upornost uspio realizirati tu zamisao; danas uživam društveni status koji me čini ponosnim i zadovoljnim članom zajednice. Novac me nikada nije zanimao, niti me u ostvarenju ideje motivirao bilo kakav materijalni probitak. Samo sam htio učiniti nešto lijepo i dobro za zajednicu i ljude. Slijedite, dakle, moj primjer jer se, kao što vidite, isplati tako činiti; imajte ideje, budite uporni i vrijedni u njihovoj realizaciji, jer će vam se uloženi trud trostruko vratiti.» Mogu li, dakle, vlastitim iskustvom svjedočiti u korist ispravnosti takvog savjeta?
Bio bih presretan da mogu, no moje iskustvo nije bilo tako idilično pa bih mladima prije rekao sljedeće: «Imate li bilo kakvu ideju nemojte se s njom požurivati jer ćete biti izvrgnuti ruglu, a nemali broj ljudi koji će vas podržati bit će neiskren i dvoličan u svojim namjerama; ispočetka će biti ljubazni, ali kada se vaša zamisao pokaže uspješnom i društveno prihvaćenom, postat će oholi i bezobrazni; mnogima će narasti krila i počet će vas olajavati; bacat će vam klipove pod noge, a vi ćete se praviti da to ne vidite; s vremenom će potpuno marginalizirati vaš trud i potisnuti vas iz vlastitog projekta; vaše će zasluge prešutjeti i međusobno ih podijeliti, a vašim odlaskom međusobno će podijeliti i funkcije i nadodati si zvučne naslove; sve ćete to bespomoćno promatrati ne vjerujući što se događa, no ono što će vas najteže pogoditi tek slijedi - javno će vas proglasiti lažljivcem i samozvanim začetnikom ideje; ostat ćete sami; javno će vas oblatiti po novinama; bit ćete osramoćeni, društveno obilježeni, a budete li se branili i govorili da su vam ukrali ideju i nepošteno postupili prema vama - proglasit će vas narcisoidnim i sebeljubivim. Dragi mladi, imate svoj mir, zašto riskirati da ga izgubite u nepromišljenoj želji da nešto promijenite? Ako i uspijete, uvjeravam vas, vaš mir neće biti ni mrvicu veći, a velika je mogućnost da ga sasvim izgubite, zajedno s mnogim prijateljima i drugim životnim radostima. Čemu, dakle, raditi puni krug da biste se vratili tamo gdje ste već bili. Pretvorite se, dakle u stroj i polako vegetirajte: „kuća-poso, poso-kuća“. No ako vas neki vrag ipak vuče da „promijenite svijet“, onda se maknite iz ove zatucane sredine i odselite se tamo gdje će vaše ideje i kreativnost netko cijeniti i poštovati.»
Premda ovaj potonji savjet našem podneblju bliskiji i premda sam većinu opisanog i sam proživio, nikada mladima ne bih odaslao tako malodušnu pouku. Zašto? Zato što nas život uči da kamo god pošli i kamo god došli nigdje nećemo svoje zamisli ostvariti bez borbe. To osobito vrijedi za kreativne duše s izraženim instinktom za promjenama. Imati ideju znači biti ispred vremena, a kako većina ljudi ne voli promjene i živi uglavnom u prošlosti, kreativac je ne samo ispred vremena nego i ispred većine ljudi, a bogami i protiv većine ljudi. Neki je mudrac lijepo rekao, a ja ga svojim iskustvom potvrđujem: Kada imate osjećaj da su se sve budale ovoga svijeta urotile protiv vas i kada to nije tek vaš osjećaj, nego realnost - to znači da ste učinili nešto lijepo i korisno. Ljudi koji žele nešto promijeniti, moraju biti provokatori, jer im je sudbina odredila da burkaju žabokrečine. Filozof  Karl Popper kritiku, pa čak i sukob i svađu, drži važnima za napredak društva. Pozitivnoj strani nemirnog i kreativnog duha te potrebi neposustajanja u borbi za životnim idealima poučava nas i naš Fran Krsto Frankopan u  pjesmi Pozvanje na vojsku, u možda najljepšem i najpoučnijem stihu: Stirajte od serca vsak oblak plahosti, vazmite na se ščit batrivosti; draže vam budi glas, ime, poštenje neg hip, magnutje, sramotno živlenje; navik on živi ki zgine pošteno. Frankopan nas, dakle, poučava da besmrtnost leži u odvažnosti, a da su glas, ime i poštenje svetinje vrijedne svake žrtve. Frankopan, dakle, slavi moralan i pošten život, ali drži da se te vrednote ne ukazuju plašljivcima i pognutim glavama, nego hrabrim i odvažnim ljudima.
Dakle, g. Sobočanec, nemojte naš sukob smatrati previše osobnim. Ja tek koristim naš nesretni spor i jednu nepravdu učinjenu prema meni kako bih sve nas potaknuo na razmišljanje i donekle isprovocirao javnost. Kulturna politika je dio ukupnog političkog života naše zajednice i u njoj više ne bi smjelo biti mjesta jednoumlju. Moramo se privikavati na sukobe i svađe i na tom prevažnom području društvenog života. A da vama u Gardi neću dati mira i da ću vam puhati za vrat dokle god budem živ - u to budite sigurni. Od vas tražim tek ono što mi pripada - ideju o Zrinskoj gardi. Teško ćete mi to dati jer biste time priznali da ste iz Garde istjerali njezina začetnika, ali to je vaš problem i problem udruge koju ste svojim nepromišljenim postupkom zanavijek obilježili i osramotili. I znajte, dat ću sve od sebe da naš spor u konačnici ne završi tek na novinskom papiru. Ne zbog mene i moje povrijeđene taštine, nego zato što ste svojim postupkom poslali iznimno štetnu poruku mladima i zajednici u cjelini, a to vam ne mogu oprostiti. Nikada. 
Zlatko Bacinger,
začetnik Zrinske garde