ZRINKO ŠOŠTARIĆ: Za mene nema mjesta u činovničkim tabelama!

Strukom mehatroničar, Zrinsko Šoštarić iz Gornjeg Kraljevca 2011. godine odlučio je vlastitu egzisteniciju graditi ne kao nečiji zaposlenik (radio je, izvan struke, kao vozač), nego vlastitim rukama, kao “sam svoj gazda” i to - u poljoprivredi! Te je godine kupio prvih pedeset jarica i utemeljio vlastitu kozarsku farmu na gospodarstvu na kojem je uz pomoć roditelja, a ne uz pomoć kredita, sagradio izvanredno dobro smišljenu štalu za koze. Jeftino, praktično i kvalitetno građenu, bez velikih flozofija i studija...
Jarice je kupio od afirmiranih kozara iz susjedstva u Gornjem Kraljevcu, s OPG-a Petermanec i OPG-a Balaž, te s OPG-a Kolar iz Novog Sela Rok, od kozara koji su s njim nesebično podijelili i svoja znanja i iskustvo iz kozarske proizvodnje.
SVE POREDANO
Do svoje dvadeset šeste godine (koliko mu je sada) Zrinko je uspio stvoriti preduvjete za život jedne obitelji (još je neoženjen, ali ne zadugo, koliko se može čuti) i poredati stvari u svom životu kako ih je malo mladih ljudi poredalo, ali nije uspio u nečem što je izvan svih očekivanja. Nije ga kao mladog, novog poljoprivrednika, prepoznala država koju volimo i plaćamo joj porez, kao što prepoznaje mlade obrtnike, mlade male poduzetnike, žene poduzetnice i tko zna koga još sve ne, samo ne - kaže Zrinko - nove, mlade poljoprivrednike:
- Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo zaživjelo je 2011. godine, kada sam u kozarnik uselio jarice... Međutim, prva je mužnja krenula (takva je biologija te životinjske vrste, a ne moja volja) u 2012. godini, kada su se prvi put ojarile. Moj je plan od početka bio da od prvog stada sam, odabirom najboljih jarica iz podmlatka, proširim stado na osamdesetak komada... Sad ih imam 95 u mužnji, vidite koliko je nove jaradi. U prve dvije godine namuzeno je tu 60.000 litara mlijeka, računam da će se s ovom godinom proizvodnja popeti na preko 100.000 litara ukupno do sada, što nije malo... Imam i do 5.000 litara mjesečno u špici mužnje.
PRAVA I REFERENTNA GODINA
- Međutim, kako su se 2011. zapisivala prava po toj referentnoj godini, ni dvije godine poslije nisam uspio ući u sustav potpora, pa za svo namuzeno mlijeko nisam dobio ni lipe poticaja!
Ja jednostavno ne pašem u činovničke kućice. U zakonima i pravilnicima nitko uopće nije predvidio da bi se nakon te “referentne godine” mogao pojaviti netko od mladih ljudi koji tek kreće u poljoprivrednu proizvodnju, pa se sad u sustavu potpora prepoznaje one koji smanjuju proizvodnju u odnosu na 2011. godinu ili je (što je rjeđi slučaj) povećava, ali mog slučaja, nove proizvodnje - nema! Ne mogu zato ni “upasti” u onu nacionalnu rezervu za potpore, da mi se iz rezerve dodijeli pravo na potpore.
NIKOM TERET, A OŠTEĆEN...
Ja ne postojim, za moje gospodarstvo ne postoji kućica u administrativnim tabelama koje je za poljoprivredu nacrtalo resorno ministarstvo, Hrvatska poljoprivredna agencija i Agencija za plaćanja u poljoprivredi jer sam prvo mlijeko isporučio 2012. godine!
Rješenje problema pokušali su naći i savjetnici iz stočarske službe, ali nisu uspjeli...
- I sad, zamislite: sve što je na gospodarstvu napravljeno je vlastitim rukama i uz vlastito financiranje. Nikom nisam bio na teret, nisam tražio nikakva sufinanciranja, ali ne dobijem li poticaj kao što ga imaju svi drugi, na spomenutih 100.000 litara mlijeka oštećen sam - odnosno, bit ću kad ovogodišnja sezona mužnje završi - 50.000 kuna!
S tim novcem mogao sam sasvim dovršiti štalu, odnosno kozarnik koji je građen kao rastući objekt, još nedostaje samo odgajalište za jarad. Vjerojatno bih i kupio nešto zemlje jer svoje imam samo hektar i pol, ostalo što mi treba uzimam u zakup.
Uvjeren sam da bi uz desetak hektara zemlje, stado od osamdesetak koza (četiri su boksa s po 22 koze, što je prilagođeno izmuzištu s dvadeset dva mjesta), koje se iz podmlatka samo remontira, sa svime što je napravljeno do sada, trebalo biti dovoljno za osiguranje pristojne egzistencije prosječne obitelji.
IMAM STRPLJENJA, ALI I ZDRAV RAZUM
- Ja imam strpljenja jer, iskreno - kozarstvo je lijep posao, uživam s mojim kozama... Ali pokaže li mi iskustvo u idućih godinu ili dvije da se od ovoga što imam ne može normalno živjeti - kako sam počeo, tako ću i završtiti. Čas posla koze se mogu rasprodati ili dati na klanje... Od ljubavi prema životinjama ne živi se, u životu treba donositi zdravorazumske odluke. Ja se za sebe ne bojim jer se nikakvog posla ne bojim. Na gospodarstvu se uvijek mogu ostaviti koza ili dvije za mlijeko i sir za vlastite potrebe, može se prehraniti koja svinja, uzgojiti povrće, osigurati najbolja moguća, zdrava hrana... Samo, ne znam crtaju li oni koji odlučuju o našoj poljoprivredi te tabele u kojima nema kućice za novo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, znaju li za koga mi imamo proizodnju mlijeka, mesa i svega ostalog na selu?

Marijan Belčić