Bili smo djeca mi

Bili smo djeca mi i hodali smo bosi. Da, i bosi smo hodali utabanim stazama naših predaka, često blatnjavim i prašnjavim. Nije bilo asfalta i naš put do škole bio je naporan i nesiguran.
Danas, nakon 40 godina došli smo tu, u tu našu školu da se prisjetimo i sa našim razrednicima osvježimo tu daleku prošlost. Neki se povremeno i sretnemo, a neki se poslije nismo vidjeli. Sjesti ponovno u školske klupe pobuđuje u nama neku nostalgiju, neku radost, vraća nas u prošlost. Emocije su podijeljene. Zar je važno jesmo li bili odlični, manje dobri ili čak ponavljali razred?? Zar je važno kakve imamo cipele, haljinu, frizuru? Mi smo važni. Ti Vera, Irmica, Emil, Ljubica... Jesmo li na burzi, u mirovini ili smo uspješni poduzetnici? Neki ipak još i rade. Važno je da smo ljudi i da imamo ljubavi za svakoga. Samo ljubav otvara sva vrata. Znamo li prihvaćati drugo i drugačije mi smo bogati. Zato otvorimo svoja srca da u njih uđe ljubav, radost i duševni mir. Otvorimo srca svjetlosti. Pa zašto onda ne prihvatiti poziv na druženje sa školskim prijateljima svakih pet godina? Vrijeme nam ističe. Bolesti, patnja, tuga i bol nas pritišću i ograničavaju. Financije nam baš i nisu naklonjene. Ali znam i iz iskustva da nekad potrošimo novac uludo. Ali znam i pravilo koje me prati kroz život: “Daj i imati ćeš”. Ovogodišnje naše druženje nas je oplemenilo, obogatilo i razveselilo. Radosna lica svih nas govorila su sve. Sve naše brige, patnje, tugu i boli ostavili smo po strani. Vjerujem da među nama nema onih koji su svoja srca zatrovali mržnjom. Jer zapravo je mržnja izvor nezadovoljstva, nemirnog srca.... Ona nas guši na putu do istinske radosti. Veliko HVALA upućujemo svima vama koji ste se odazvali ovom našem druženju. Veliko HVALA i našim razrednicima koji su tu radost podijelili s nama. A HVALA i župniku Ivici Puškadiji. I on je dokaz da može biti i drugačije, ljudskije i radosnije ne naplativši nam misu koju smo posvetili našim pokojnim prijateljima. Često smo frustrirani i na naše svećenike, prijatelje, obitelji, djecu.... Ako postoji nešto što nas sputava na putu do potpune radosti, krenite već sada i oprostite svima. Jer život je prekratak, često nepredvidljiv a on je i Božji dar. Od nas ovisi hoćemo li biti radosni ili ne.
Naša radost bila bi još veća i potpunija da svi vi koji se ne odazivate na naše proslave otvorite svoja srca, prihvatite jedni druge, oslobodite se svojih frustracija iz tih dana našega odrastanja. Oprostite i našim učiteljima, svećenicima, ako su nas možda ranili, povrijedili ili bili nepravedni. Znam, previše je ranjavanja u našim životima, i to već od samog rođenja. Ponižavanje od roditelja (ako nismo zadovoljili njihove kriterije), učitelja, svećenika, na radnom mjestu, ranjavanje od vlastite djece, bračnih partnera... Sjećam se ponižavanja jedne profesorice u srednjoj školi. Bili smo magarci, krave... cijelo životinjsko carstvo. Možda se ona zbog toga bolje osjećala, ali nije nas slomila. Jako me žalosti kad čujem da je to sve bezveze, kao razlog za nedolazak. Mislim da nismo materijalisti. Vidim da to mnoge unesrećuje. I na kraju krajeva, pao je dogovor da svake godine unutar pet, prve subote u lipnju upriličimo neobavezno druženje bilo gdje. Svi ste pozvani, i biti ćete obavješteni na vrijeme.
Marija (Koraj) Sklepić