Bog je uvijek s nama... (ili s njima?)

Ne mogu ostati ravnodušan na događaje koji su aktualni u cijeloj Hrvatskoj, a još više u Međimurju, točnije u našoj Belici. Kao Međimurec, Beličanec, na samom početku želim reći: “Žao mi je!” Žao mi je mladog svećenika koji se našao u vodi, a očito je “neplivač”. Pitam se: Zašto se nije ugledao u starije (pritom mislim i na iskusnije) kolege svećenike koji bi mogli otvoriti i voditi “školu plivanja” (u mutnim vodama), ali i “tečaj ronjenja” (čitajte izronjavanja) našeg blaga... Stariji to, kao i sve ostalo, rade na fini način, rekli bismo: “U rukavicama”. Na kraju krajeva, pa mogao se ugledati i posavjetovati s našim rođenim Beličancem koji je davno sjedio u istim zagrebačkim klupama (sad je doduše u mirovini od svih poslova). On ga je mogao jako temeljito poučiti svim tajnama zanata, makar se i za njegove službe u bregima crkva srušila i nikom ništa, al to je valjda bio jedini način da ga, ako nitko drugi, dragi Bog pošalje tamo gdje mu je mjesto (mislim na mirovinu).
Dragi moji, sramim se. Čini se da iz naše Belice, ali niti u nju, ništa dobroga. I da ne zaboravim, da mladi ne bi živjeli u zabludi, nemojte misliti da je mirovina nekakvo zlo ili kraj svemu. Baš suprotno! Ali nažalost, samo ako idete u onu svećeničku, jer čini se da je tek u njoj pravi raj. Ali da me opet ne biste krivo shvatili, ne govorim o nebeskom, već o zemaljskom raju kojeg većina nas običnih smrtnika nećemo nikada imati, a oni osim što ga sebi stvore, grade ga i sebi najmilijima (pa novac je da se troši, a i kad bi sve potrošili na sebe, bili bi previše sumnjivi, a i poznata je ona: Bog je prvo sebi bradu napravio), po tome smo mi Beličanci poznati. Samo, mi jedni jedva imamo od čega živjeti (jer ni krumpir nije što je nekad bio) iz mjeseca u mjesec i svojoj djeci osim osnovnih životnih potrepština ne možemo pružiti ništa više (da ne govorim da ovaj mjesec ne znam kako ćemo i što ćemo jer počela je i škola, a i zima se bliži), a oni, osim što grade sebi, grade (“vile”) i daruju “prava audi kola” i svojim nećacima, ali i priležnicama od Belice do Brega. Njima tek u mirovini sve izlazi na vidjelo: i nekretnine i pokretnine..., al ima Boga, tjelesna im pokretnina slabi. Reći ćete, pa novac je da se troši. Nitko si neće ništa nositi na onaj drugi svijet jer pred Bogom ćemo, nadam se, svi biti isti: GOLI! (makar svećenici propisuju i način odijevanja), a On će gledati naša srca, duše i djela... No da ne pretjerujem... Snaći će se i ovaj naš sadašnji-bivši župnik, ne brinite. Budu ga malo podučili, pa onda opet ide na praksu i opet i opet...
Nedavno sam na internetu čitao priču poznatog fratra o grčkom junaku koji je zapalio hram božice u Efezu i kad su ga na sudu pitali zašto je to učinio rekao je: “Da barem po nečem budem poznat u svijetu i da mi ime ostane zapisano u povijesti!” Eto, on je postao “poznat” i ostalo je ime zapisano, iako ga je sud osudio na smrt i još dodao kaznu: brisanje njegova imena iz povijesti, a ako bi ga tkogod na bilo koji način spomenuo, slijedila je i za toga čovjeka smrtna kazna!
Tako bi trebalo biti i u današnjem svijetu, ali pitam se: “Bih li ja sada ovo pisao, tj. bi li netko sada ovo čitao?” Sretno i uspješno nam/njima bilo!
Beličanec