Čitajte pjesme da ne čujete batine!

Pišem vam kao vjerni čitatelj (posebno ove vaše rubrike), ali i kao zabrinuti roditelj. Svako malo, pogotovo posljednjih nekoliko tjedana, možemo čitati, ali i slušati o nasilju među učenicima. Završila je školska godina, učitelji, ravnatelji i ostali (čitaj pedagozi jer mislim da su oni uz nas roditelje najodgovorniji suodgojitelji, a nikako mi nije jasno koji je njihov posao osim primanja plaće), već u debeloj hladovini, a učenici, naša budućnost, još se trijezne i mlate po parkovima, kafićima... Ne čudi što svako malo i traže neku osobu jer neki roditelji ni ne znaju gdje su im i s kim su im djeca u kasne noćne sate... No nije ni to najžalosnije. Sjedim neki dan u jednoj od čekaonica naše bolnice i “prisluškujem” razgovor. Dva učenika u osnovnoj školi u Zasadbregu cipelarila dječaka (prvašića), dijete završilo na hitnoj i da ne pišem dalje... I ja sad čekam. Prolaze tjedni, a ni u jednim novinama ni riječi. Zašto? Zašto smo čitali o toj školi dok su se ravnateljica i pedagoginja bavile pjesništvom ili dok se pisala neka “nova” povijest? A sada...? Veliko ništa.
U moje je vrijeme, a nije da se radi o desetljećima, učiteljeva/roditeljeva riječ bila kao amen. A i vrijedili smo više (i jedni i drugi). Nije da se ne trudimo, ali danas je, čini se, neko drugo vrijeme. Ako nisi na fejsu, smatraju te zaostalim, ako ne piješ i ne pušiš nisi in, ne uklapaš se u društvo. Mislim da ona stara uzrečica “pet do dvanaest” više ni ne vrijedi, jer sve je trulo već u korijenu. I opet se vraćam na onog pretučenog prvašića, na naše korijene. Sve je to čini se i ostalo na tučnjavi, pregledu liječnika, dijete je hvala Bogu živo i idemo dalje!
Zabrinut roditelj