Dajte našim farmerima uvjete kakve imaju oni u EU

U proteklom socijalističkom sustavu konstantno se javljala nestašica poljoprivrednih proizvoda na tržištu. Tako se uvozilo velike količine glavnih prehrambenih proizvoda (pšenica, soja, kukuruz i drugi). Na taj način su se podmirivale osnovne potrebe za ishranu stanovništva. Da bi se proizvelo što više osnovnih živežnih namirnica, država je stimulirala široku masovnu proizvodnju poljoprivrednih proizvoda. Bilo je dovoljno sklopiti ugovor o kooperativnoj proizvodnji npr. tovne junadi, svinja, krumpira, pšenice, kukuruza, šećerne repe itd. Banke su na osnovu Ugovora o kupoprodaji seljacima putem Poljoprivrednih zadruga isplaćivale avans za proizvodnju. Čim ste sklopili ugovor o kooperativnoj proizvodnji odmah se seljacima isplaćivao avans u novcu ili u repromaterijalu – prema želji kooperanata. Bile su ugovorene otkupne cijene i garantirana najniža cijena. Nije bilo problema s redovnim otkupomu i isplatom isporučenih proizvoda. Sve se u roku otkupljivalo i odmah se isplaćivalo. Nije bilo moguće da se otkupljeni poljoprivredni proizvodi ne bi platili. U tom sustavu bio je interesantan svaki poljoprivredni proizvođa, pa i onaj koji je imao jednu ili dvije tri krave, te dvije i više svinja. Svaka je krava bila interesantna jer je dala pored mlijeka i jedno tele.
Tako je Međimurje u kooperaciji s Poljoprivrednim zadrugama proizvodilo 65.000 – 80.000 tovnih svinja, 20.000 – 30.000 teladi, velike količine krumpira, šećerne repe, graha, raznog sjemenja (djeteline, konoplje, trava itd.) godišnje. I svi su bili zadovoljni i kooperanti i zadruge i država.
Prelaskom iz socijalizma u kapitalizam svi naprijed navedeni proizvodni odnosi su nestali, jednostavno svi ti odnosi su prekinuti. To znači zapravo prekid dotadašnje masovne proizvodnje. Što se sada dogodilo s masovnim proizvođačima? Dogodilo se je sljedeće:
- Nema više masovne organizirane proizvodnje.
- Propadaju uglavnom svi mali i srednji poljoprivredni proizvođači.
- Mala proizvodnja više nije interesantna za vrh državne politike.
- Nema više najniže garantirane cijene poljoprivrednih proizvoda. - Nema kreditiranja proizvodnje.
- Državna politika umjesto proizvodnje, domaće potrebe nastoji osigurati uvozom svega i svačega što se dotle proizvodilo u zemlji.
Tako danas uvozimo mlijeko, meso, živu telad, živa i zaklana goveda itd. Konkurencija zapadnih zemalja, a napose iz Europske unije gotovo je uništila glavninu masovnih proizvođača. Posljedice takva politike su propali poljoprivrednici koji su proizvodili do tada u vrlo velikom broju.
Što je najgore, da bismo mogli uvoziti i tako osigurati osnovne prehrambene potrebe stanovništva, novaca nismo imali, pa je država uzimala velike kredite koji su sada došli na naplatu, a mi ih nemamo čime vratiti te se ponovo zadužujemo za otplatu kredita i kamata. Dakle, unaprijed smo pojeli velike iznose kredita. Uz to država stimulira izgradnju velikih privatnih stočarskih farmi, u kojima se tovi više od 1.000 goveda u turnusu, više od 5.000 tovnih svinja te više od 500 mliječnih krava u turnusu.
Što se sada trenutno događa u našoj poljoprivrednoj proizvodnji? Nećete vjerovati, našim su velikim farmerima došle na naplatu velike rate kredita koje oni nemaju iz čega platiti, pa ne posluju rentabilno, već proizvode gubitke, opet zahvaljujući konkurenciji iz Europske unije. Proizvođači u EU imaju kredite uz daleko povoljnije uvjete u odnosu na naše farmere, pa su cijene koštanja njihovih tovnih svinja, goveda i mlijeka daleko niže nego naših farmera. U takvim uvjetima naši nemaju nikakve šanse na tržištu.
Sve to proživljavaju i međimurski farmeri, stoga u tako teškoj slobodnoj konkurenciji naši nemaju nikakve šanse ostati na tržištu. To pak znači još veću nestašicu osnovnih poljoprivrednih proizvoda iz domaće proizvodnje, a samim time i dalje će rasti uvoz ovih proizvoda. I takvom trendu se ne vidi kraj.
Tu se sada postavlja ozbiljan problem kako dalje u sklopu EU. Izlaz iz ove situacije je vrlo neizvjestan, pitanje svih pitanja jeste što nas zapravo čeka ulaskom naše zemlje u EU. Za opstanak naših farmera, ako želimo njihov opstanak, potrebna je apsolutna podrška države kako bi se oni mogli suprotstaviti konkurenciji.
HDSS smatra da nikakve parcijalne mjere neće spasiti naše farmere već treba utvrditi, na znanstvenoj osnovi, mjere i sredstva koje Hrvatska mora poduzeti da bi domaća proizvodnja mogla biti konkurentna na tržištu EU. U protivnom, u roku od dvije do tri godine propast će kompletno svi naši farmeri. Mjera koju sada propagira HSS – to jest PDV na prehrambene proizvode od 25 na 10 %, nema nikakvog utjecaja na cijenu koštanja proizvoda naših farmera. Zbog toga je ova propaganda HSS-a nepromišljena i bez ikakve osnove. Stoga je HDSS ne može prihvatiti kao mjeru za rješavanje svih nagomilanih problema naše poljoprivredne proizvodnje. Problem naše poljoprivrede – poznato je da je PDV na hranu u EU već sada od 8 – 10%. Želimo još naglasiti da u programu HDSS-a stoji da Vlada Republike Hrvatske PDV veći od 10% na hranu odvaja i s tim sredstvima financira važne projekte u poljoprivrednoj proizvodnji, posebno rješavanje navodnjavanja. Da se to primjenjivalo mi bi sada već imali 60 – 80% obradivih zemljišnih površina pod navodnjavanjem. HDSS želi samo podsjetiti da je rijeka Drava kod varaždinskog mosta za 35 metara viša od Mure. Time bi na jednostavan način mogli riješiti navodnjavanje u Međimurskoj županiji.
U pogledu zaštite potrošača država treba imati državne materijalne rezerve koje bi trebale garantirati normalno snabdijevanje stanovništva i ne dozvoliti rast cijena. Pitanje je kolika je snaga državnih materijalnih rezervi i postoje li one uopće kao instrument države te kako se koriste? Naša ni jedna vlada ovaj instrument nije svrsishodno koristila, već su se dešavale i zloupotrebe materijalnih rezervi.
I na kraju ne plačemo za socijalizmom, ali dajte nam kapitalističke uvjete za naše farmere kakve smo imali u socijalizmu i kakve imaju poljoprivrednici u EU i bit ćemo zadovoljni.
Ivan Martan,
predsjednik HDSS-a