Enormni računi za vodu i kanalizaciju

Vjerojatno je neke potrošače vode - kanalizacije pogotovo samce neugodno iznenadila novogodišnja čestitka “Međimurskih voda” d.o.o. s dva čeka: jedan koji dobivamo svaki mjesec (moj kao potrošača-samca iznosi 87,70 kn) i drugi ček (113 kn) za godišnji obračun vode-kanalizacije za 2012. godinu. Taj drugi ček vjerojatno se odnosi za naplatu vode, koja je iscurila radi kvara na instalacijama. Takvi troškovi obično se pripisuju potrošačima vode po propisu koji je donesen jednostrano i na štetu potrošača. Tu se radi o potrošačima-samcima u zgradama s više stanova.
U takve potrošače vode-kanalizacije spadam i ja (autor ovog članka), koji si ne kuham i ne perem rublje, već vodu trošim samo za osobnu higijenu. Zbog toga je moja potrošnja vode znatno manja i ispod onoga što svaki mjesec plaćam. Osim toga, ove sam godine bio odsutan skoro dva mjeseca (7. i dio 8.) te vodu nisam trošio kroz to vrijeme, ali račune za vodu-kanalizaciju sam i za te mjesece morao platiti. Nije važno što kroz to vrijeme nisam trošio u stanu ni kap vode, ali račune moraš platiti, kao da si redovito trošio. Što se tiče godišnjeg obračuna, kojega sam platio za nepostojeću potrošnju vode, takvo plaćanje je nepravedno i neutemeljeno. Za domaćinstva s više članova je to normalno i prihvatljivo, jer s takvom raspodjelom troškova vode, oni manje plaćaju nego što potroše. Za mene samca-potrošača vode je takva raspodjela, pogotovo godišnjeg obračuna, nepravedna i bez argumenata.
Postavljam pitanje, da li djelatnici “Međimurskih voda” d.o.o. kojima je omogućen pristup vodomjeru, ne bi trebali na vrijeme otkloniti uočeni kvar, koji je najvjerojatnije uzrok tako visokom godišnjem obračunu vode? Jer za takav godišnji obračun sigurno se slijeva lijepa svota novca od potrošača pa i onih s najnižim primanjima. Potrošač-samci plaćaju to kao neku “globu” za ono što nisu prouzrokovali. Takav kvar na vodnim instalacijama, za koji ne mogu saznati potrošači, jer im nije dostupan vodomjer, trebaju otkloniti oni, koji očitavaju vodomjere. Izgovor da nema sredstava za takve troškove za otklanjanje kvarova, je neuvjerljiv i neprihvatljiv. Jer sredstva ima u izobilju. To potrošači mogu saznati iz dnevnog tiska “24 sata” od 19. siječnja pod naslovom “Pitke vode imamo u izobilju, a plaćamo je poput suhog zlata.” Između ostalog članak spominje solidne plaće u ovoj krizi, koje imaju direktori i menadžeri na svim razinama. Kao primjer navode se “Međimurske vode”, direktor Josip Zorčec. On je u 2009. godini imao plaću mjesečno 21.000 kuna (izvor na Internetu od 10.11.2009. godine) što do sada nitko nije demantirao. Nema podataka za 2012. godinu, a bilo bi interesantno za nas potrošače vode-kanalizacije. Iz toga proizlazi, da Zorčecova mjesečna plaća iznosi kao ukupna jednogodišnja mirovina jednog od mnogih hrvatskih umirovljenika. A da ne spominjem što primaju svakog prvog u mjesecu 370.000 nezaposlenih radnika. Pa Hrvatska država nije stvorena samo za šačicu bogataša, koji žive u blagostanju, a velika većina Hrvata živi loše i razočarano. Dalje, u spomenutom članku navodi se: “Kakav auto pravom gazdi”. Opisuje se opcija nabavke službenog auta za direktora, polovnog auta, a cijena će se znati kada se on nabavi. Smatram, da bi dobar dio ukupnih prihoda “Međimurskih voda” trebao ići na poseban račun za izgradnju vodoobrambenog nasipa na rijeci Dravi, prije svega kod Pušćina, jer poplave će nam i dalje prijetiti. Sve bi trebalo podrediti tom problemu, pa i visoka primanja pojedinaca. U ovakoj kriznoj situaciji, trebalo bi uvesti štednju na svim razinama, te sagledati (ne)korisnost najbolje plaćenih djelatnika, posebno menadžera i drugih sličnih njima. Jer od nekih nema očekivane koristi. Kao potrošač-samac vode i kanalizacije i uredan platiša, imam pravo oglasiti se za pravedniju raspodjelu troškova, koji mene i druge potrošače-samce direktno pogađaju, jer plaćamo vodu u količini koju nismo koristili niti potrošili.
Ima i drugih anomalija za koje potrošači raznih usluga šutke plaćaju i trpe, jer istina nema kraja. Zbog toga bi trebalo mijenjati propise koji idu na štetu potrošača. Pravedno bi bilo, da plaćamo samo ono što potrošimo, a ne neke izmišljene (imaginarne) troškove.
Josip Črep,
umirovljenik, Čakovec