HKK i nevine žrtve ratova!

U posljednjih nekoliko brojeva “Međimurja” iščitavali smo pitanja, primjedbe “ Je li >Hrvatski kajkavski kolendar< zadovoljio očekivanja javnosti”, te odgovor pod naslovom “Skribomanski
parazitizam” u kojem, između ostalog, čitamo sljedeće:”...zaboravni gospodin...”,”...kolumnist rubrike Glasa javnosti...”,”...samozvani arbitar međimurskih kulturnih prilika...”,”dignuti prst iz
Zagreba...”,”... budan i sveprisutan pravednik...”.”... razni Horvati”...što ne služi na čast jednom uredniku takve publikacije, a još manje Matici Hrvatske Ogranak Čakovec (MHOČ), kao nakladniku HKK-a. Zašto? Upravo zato što je MH, odnosno njezini članovi, ukazivala na neslobodu govora, a sada, kada sjedi na svom stolcu, to osporova drugima; građanima, Hrvatima.Stoga se nadam da ću i ja, kao ne novinar, ne jezikoslovac i ne profesionalni povjesničar, doživjeti takve epitete i atribute,a za što se unaprijed ispričavam čitateljima.
Koliko sam shvatio “neki Horvat iz Zagreba” se osudio postaviti pitanje, dakako, dobronamjerno i u interesu Hrvata da li HKK u programskoj orjentaciji seže u sve pore života Hrvata, odnosno
hrvatskih kajkavaca, ili ti bolje reći njihovih ognjišta. Primjećeno je da se ponešto iz toga sklopa zanemaruje, a što je i istina. Primjerice, HKK nikada nije objelodanio povijest obrane od požara u
Hrvata koja je samo 40 godina mlađa od one u Europskoj uniji, a mnogo, mnogo, godina starija od HKK. Nije objavljena ni povijest vatrogasne organizacije sjeverozapadne Hrvatske, kajkavaca, ni Hrvatske čij pridjev nosi kalendar. Stoga podržavam “neke Horvate” jer je činjenica da u kalendaru nismo svi jednaki glede naziva, a što potvrđuje i sljedeći primjer. MHOČ uopće se nije htio prihvatiti izdavanja, umjesto da podržava i moralno stimulira, Zbirke hrvatskih vatrogasnih pjesama, recitala, crtica i iskri,dakle, riječi kojima je na taj način opisan značaj dobrovoljne, humane vatrogasne službe i požrtvovnost Hrvata koji su prigrlili tu plemenitu misao, te kroz koje su opisane posljedice i muke unesrećenih od najvećeg čovječjeg neprijatelja - požara.  Dodajmo znanja radi za javnost da u Hrvatskoj nitko ne želi objaviti spomenuto Zbirku.
Jedini i prvi hrvatski vatrogasni pjesnik, Toni Bogumil (1874. - 1951.),na žalost, je nepoznat i zaboravljen, čak i u vatrogastvu,a uspomeno na njega kao učitelja nosi naziv škole u Samoboru, Dodajmo da su dvije pjesme iz humane vatrogasne tematike toga Hrvata, kajkavca, bile obvezne u školskim čitankama prije 90 godina.Kada je riječ o pomurskim Hrvatima u Mađarskoj valja naglasiti i to da njihovih 19 pjesama što ih je prikupio u 19. stoljeću Gjuro Stjepan Deželić (1838. - 1907.),između ostalog, otac hrvatskog vatrogastva nikada nitko nije izdao u Hrvatskoj.
Buru i bijes urednika su izazvale riječi s pitanjem zašto se u HKK ništa ne piše o 70. obljetnici otpora protiv fašizmu. Kao lojalan Hrvat, a ne kao Hrvat za osobni interes, i ja se pitam zašto u
HKK nema mjesta za Hrvate, kajkavce, koji su davali otpor fašizmu. Naprosto je to neshvatljivo, a to tim više što kalendar ima naziv hrvatski i kajkavski koji negira, malovažava, ponizuje, sramoti...
Hrvate i kajkavce opredjeljene za borbu protiv fašizma. Da li to znači da je HKK na strani onih koji su bili u službi  fašizma?
Ne znam pa se pitam, a što je to, gdje je fašizam, gdje je domoljublje...? u sljedeća dva primjera. Štrigovčan, Metod Senčar, bio je nadaleko poznat krojač, posebno vatrogasni jer je šivao odjela
mnogim vatrogasnim društvima Vatrogasne zajednice Savske i Dravske banovine, dakle, od Štrigove do Zagreba i od Štrigove do Ljubljane.Kao humanista pružao je otpor fašizmu, ukupatoru kojemu je “veliki Hrvat”, Ante Pavelić, sa zadovoljstvom i radošću predao najčiščiji kraj Hrvatske s Hrvatima, Međimurje, te je po Mađarima nakon okupacije uhićen, osuđen na 6 godina robije, ali je međuvremeno 1943. Mučki ubijen. Znamo li za zločince, a za grobište?
Drugi primjer seže u 1944. godinu kada je 30/31. Listopada izvršena okupatorska (mađarska), jedna od mnogobrojnih, racija u sjeverozapadnom dijelu Međimurja za koju je specijalno vlakom u Mursko Središće doputovalo 180 honveda. Od mnogih nestalih u tom vihoru bili su  Antun Benko i Juraj Novak iz Zasadbrega koje je racija zatekla na cesti između Štrukovca i Murskog Središća, te ih odvela u nepoznato zajedno sa zapregom (dvije krave i kola) s kojom su pošli po ugljen u
Mursko Središće.Nikada se nisu vratili kući, svojim najmilijima kojim nikada nitko nije priopćio kada su i gdje završili sa ovozemaljskim životom. Juraj Novak kao samohranitelj je u kreveti ostavio troje malodobne djece koja su bila bez majke, umrla po porodu najmlađeg djeteta.Za grobišta spomenutih nikada se nitko nije zapitao.
Na takve činjenice, pitanja “nekih Horvata” urednik HKK doslovno odgovara: “Gospodin Horvat bi,znači, želio uvuči Hrvatski kajkavski kalendar u obračun izmešu dvaju satrapskih ideologija:
partizanske i ustaške. E, neće ići. Nas to jednostavno ne zanima. Zanimaju nas nevine žrtve ratova na ovim prostorima i to poglavito one o kojima se nije smjelo ni govoriti ni pisati...” s potvrdom “Nikad”.
Antun Novak