HVALEVRIJEDNA I POVIJESNO NEMJERLJIVA “SITNICA” prof. VLADIMIRA KAPUNA

U “Međimurju” od 17. svibnja o.g. prof. Vladimir Kapun je u svojoj “Sitnici” pod nazivom “Prvi DVD-ovci? Prve špricaljke?” zapisao, odnosno približio nam i omogučio spoznaju, ne sitnice već
VELIČINE, povijesti obrane od požara i vatrogasne službe u Međimurju, i šire. Uz dokumentirano ugrozu od požara u Čakovcu u 17., 18. i 19.stoljeću prof. Kapun nam učiteljski prikazuje povijest borbe čovjeka s prirodnim neprijateljem - požarom. Zahvaljujući tom zapisu doznali smo,
mi suvremenici i buduće generacije, o požarnim katastrofama u Čakovcu u prošlim stoljećima koje su zapisane u crkvenim arhivima, a što nam otvara nove vidike za istraživanje takvih nepogoda diljem Međimurja u njegovoj prošlosti. Neprijeporno je da su požari harali i u drugim
župama, trgovištima i naseljima. Mnogi nisu evidentirani iz poznatih razloga naše međimurske i opće prošlosti i za mnoge nećemo nikada ni doznati jer je vatra sve pretvorila u pepeo, čak i pojedine zapise u određenim sredinama. Stoga je ova “sitnica” izuzetno hvalevrijedna jer
popunjava prazninu u poznavanju povijesti vatrogasne službe u Međimurju.
Iz zapisa valja izdvojiti upitno konstataciju autora: “Jesu li ti mladi bezimeni fratri prvi poznati DVD-ovci u Međimurju?” koja se odnosi na gašenje požara u Čakovcu 13. svibnja 1723. god. Zašto? Zato što europska vatrogasna povijest spominje da su svečenici u Francuskoj u 17. st. bili među prvima organiziranim dobrovoljnim gasiteljima požara.Dakle, stoljeće kasnije bili su to i u Međimurju, a što smo doznali zahvaljujući peru prof. Kapuna.
Kapunov zapis krasi i nešto drugo. Prvo što nam daje na znanje, a što do sada nitko nije znao u Međimurju, pa niti u Hrvatskoj, da je već 1830. god. u Čakovcu postojala organizirana vatrogasna služba - ručna štrcaljka, bačve za vodu i ostala oprema u tadašnjim uvjetima.
Uspoređujući današnji vatrogasni rječnik, opremu i taktiku, to je bio tzv. “gasni vlak” - navalno i prateće (autocisterna) vozilo sa pripadajućom opremom. Drugo je što konstatira, a što se s povijesnim prizvukom ne čuje čak ni u vatrogastvu, a još manje u mjerodavnim službama obrane od požara, da je za to opremo netko morao brinuti i s njom raditi; ali ne kako god već “ozbiljno, stručno, znalački i djelotvorno...” To potvrđuje povijesno činjenicu da je utemeljena vatrogasna djelatnost, obavljanje vatrogasne službe - postojala je oprema za gašenje požara, određeno ljudstvo za održavanje i poslugo, obučavanje s tom opremom, dakle, vježbe i gašenje požara - koja se, na žalost, u hrvatskoj vatrogasnoj povijesti u Čakovcu pojmuje od 1875. god. kada je osnovano dobrovoljno vatrogasno društvo. Ovome dodajmo i podatak da je Poglavarstvo grada Čakovca 29.11.1864. god. nabavilo tri ručne štrcaljke i zadužilo (“zaposlilo!?”) tri vatrogasca - građana za održavanje, rukovanje i dopremu štrcaljke na požarište, što isto tako ništa ne znači za povijest vatrogasne službe u Čakovcu. I treće što je prof. Kapun jedan od rijetkih povjesničara u Međimurju i u Hrvatskoj koji je već u više navrata u svojoj kolumni “sitnicu” posvetio vatrogasnoj povijesti, odnosno povijesti obrane od požara koja je u hrvatskom prostoru nezadovoljavajuče istražena.
Stoga mu u ime vatrogastva treba izreči javno i veliko HVALA jer se dijelitelji priznanja za zasluge u istraživanju vatrogasne povijesti na njega neće sjetiti.
Antun Novak,
Žiškovec