Iznenađujući rezultati popisa stanovništva?

Prvi rezultati novoga popisa stanovništva poprilično su razočaravajući, a bojim se da oni predstavljaju samo početak trenda koji će trajati sljedećih nekoliko desetljeća. Naime, u odnosu na 2001. broj stanovnika u Međimurju se smanjio za visokih 4012 stanovnika ili 3,388%. Gotovo sva naselja imaju manje ljudi nego 2001., čak i ona gdje se to ne bi nadali, poput Čakovca ili Podturna. Kako često istražujem u arhivima imao sam prilike pobliže analizirati brojne dokumente iz prošlosti na temu statistike stanovništva i spoznati upravo zaprepašćujuće razmjere pada nataliteta koji će se još i nastaviti! Primjera radi, još tridesetih godina 20. stoljeća samo jedan jedini razred u nekoj područnoj školi brojao bi 100 učenika, a sada u mnogim razredima u tim istim školama nema ni desetak djece. Štoviše, s područja čitavih općina jedva se uspijeva skupiti razred od dvadesetak učenika. Iako mnogi ne bi vjerovali, u sljedećim godinama možemo očekivati čak i pad nataliteta u romskim naseljima (za što ovdje nemam prostora iznositi dokaze.) Očito, ni Romi ni povećani broj doseljenika neće uspjeti zaustaviti negativnu krivulju, pa bi se još za naših života lako moglo dogoditi da se Međimurje brojem stanovnika vrati na razinu s kraja 19. stoljeća (cca 80 tisuća naspram sadašnjih 115 tisuća). Vjerojatno ni u ostatku Hrvatske brojevi neće pokazati drukčije tendencije i treba se zapitati što sad? Ne tvrdim da je nužno zlo da Međimurje ima manji broj stanovnika nego danas, jer je ponekad u prošlosti doista bilo prenapučeno, što se osjetilo u čestim iseljavanjima „trbuhom za kruhom“, ali nedostatak mladih ljudi zabrinjava, jer se čini kao da će biti sve manje radne snage i novih ideja i općenito manje smijeha i veselja.
Ne smatram da bilo koga treba prisiljavati da rađa niti mu se općenito miješati u privatni život, ali želim neke stvari konstatirati dijelom potaknut i stalnim prisustvom teme „populacijske“ politike u javnosti. Tako se stalno javljaju kako političari, tako i „nezavisni“ intelektulaci (tj. „ugledni“ demografi) koji lamentiraju o ovome problemu na način da se isključivo bave financijskom pomoći koja se raspodjeljuje obiteljima s djecom. Argumenti tipa -novca je premalo odnosno krivo se raspodjeljuje. Iako, sve zajedno nema gotovo nikakve veze s ulaganjima države u obitelj, štoviše danas se ulaže kao rijetko kada u zadnjih 50 godina (pitajte samo svoje bake kakva su prava imale kao trudnice)! Čitam i čitam, ali baš ni jednom do sada nisam pročitao pravi i po meni jedini uzrok smanjenoga nataliteta, a to je- legalizirani pobačaj!
Uh, znam, sada sam izazvao lavinu reakcija, ali dopustite da obrazložim stav. Nakon legalizacije pobačaja u Hrvatskoj po završetku Drugog svjetskog rata statistike neumoljivo pokazuju porast broja istih i gotovo reciprocitetni pad broja novorođene djece. Što je više bilo pobačaja, manje se rađalo djece i to se doima poput zakona „spojene“ posude. Odlaskom generacija rođenih prije 1945. tek sada se vidi sva pogubnost uvođenja tog novog zakona, navodno civilizacijskog „dostignuća“.
Cijeli zaključak je vrlo jednostavan-ako želimo više djece i slijedom toga više stanovnika, jedini izgledni put je potpuna zabrana pobačaja, uz naravno, one iznimke koje propišu liječnici. Prethodno bi trebala uslijediti snažna vladina edukativna kampanja o mogućnostima planiranja roditeljstva, kao i uzvišenosti tog čina. Tko će i kako će i da li će to imati volje, hrabrosti i pameti provesti, nije na meni da odlučujem. Siguran sam jedino ako se ovako nastavi, da će 2021. godine biti još manje stanovnika nego sad. Bez obzira na recesiju i antirecesiju.
Branimir Bunjac