Josip Črep ne vjeruje banu Jelačiću

Moram vam se, štovani čitatelji, požaliti da sam se vezano uz Josipa Črepa već drugi put teško razočarao. Prvi put to je bilo (sjećate li se mojega pisma objavljenog 11.5.2010.) kad sam listao Črepovu knjigu o Feštetićima i poveselio se da ću iz nje nešto saznati o ukidanju kmetstva u Međimurju. Naravno, saznao o spomenutom nisam ništa, ali sam naišao na često ponavljanu povijesnu neistinu da je ban Jelačić ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj, što je ovaj put prošireno i na Međimurje.
Po drugi put me gospodin Črep razočarao objavivši 18.5.2010. odgovor na moje pismo. Naime, ja sam naivno pretpostavljao da će J. Črep cijeniti umjerenost moje kritike i biti mi zahvalan što je od mene nešto naučio. Umjesto toga J. Črep se osovio na zadnje noge i žestoko raspalio po meni. Pri tome nije poput mene upotrijebio pristup ad rem (tj. da raspravlja o spornoj temi), već ad hominem (da me diskvalificira kao nekompetentnu osobu).
Da izbjegnem raspravu s onima koji još uvijek vjeruju da je ban Jelačić ukinuo kmetstvo, ja sam još svojedobno u “Vjesniku” spomenute uputio na povijesne izvore - Jelačićeve proglase od 25. i 27.4.1848. a isto sam ponovio i u »Međimurju«. Smatrao sam da je to za pismene osobe dovoljno. Da, za pismene dovoljno, ali ne i za J. Črepa! Jer on ne mari za vjerodostojne dokumente - povijesne izvore prvoga reda. On će radije vjerovati olakim tvrdnjama iz brojnih publikacija da je ban Jelačić ukinuo kmetstvo, navodeći da iza toga stoje “renomirani domaći autori”. Naposlijetku, spomenute tvrdnje za J. Črepa postale su “povijesne činjenice”.
Iz naprijed spomenutoga očito je da J. Črep ne posjeduje značajku koju bi trebao imati svaki povjesničar a to je kritičnost. Naime, povjesničar mora kod uporabe nekog izvora vršiti kritiku izvora, tj. procijeniti stupanj njegove vjerodostojnosti. I jasno, ako tvrdnja neke osobe (koju Črep zove renomiranim autorom) proturiječi vjerodostojnom izvoru, onda se zna tko je u pravu!
Sada više ne zamjeravam Črepu što pišući o sebi nije iznio uobičajene biografske odrednice, jer kod njega ima i daleko težih felera. Svakako je dobro što je iznio da je radio u općinskim službama, čak i kao čelna osoba (nekada se to reklo rukovodilac). Po tome mi je jasno gdje je Črep razvio zavidnu vještinu odbijanja bilo kakve kritike, bez obzira koliko bi neka kritika bila opravdana, dobronamjerna i u javnom interesu. J. Črep, dakle, spada u redove onih nekadašnjih i sadašnjih političara i javnih djelatnika koji njeguju kult svoje bezgrešnosti i teško onome koji im uputi i najmanji prigovor. Na takvoga će “bezgrešnici” nasrnuti postupkom ad hominem i diskvalificirati ga pomoću teške verbalne artiljerije. Obično će se tu upotrijebiti ovakve finte: Zašto se ti o tome nisi ranije javljao? Zašto ti to tek sada smeta? Navedi što si ti u tom pogledu dosada napravio!
Nadalje, “bezgrešnici” će smutiti kritičara i javnost eskivirajući bît spora te skačući na druge teme. Uz to će mu, naravno, prikrpiti kojekakve insinuacije (podmetanja). Tako Črep meni podmeće da ja umanjujem Jelačićeve zasluge za Međimurje. Međutim, ni u kojem slučaju nije insinuacija kad ja odgovorno tvrdim da Josip Črep banu Jelačiću ne vjeruje. Naime, u svojem proglasu od 27.4.1848. Jelačić jasno kaže tko je ukinuo kmetstvo u Mađarskoj i Hrvatskoj. Iako to tamo (za pismene) čitko piše, Črep svojemu imenjaku ne vjeruje, već radije vjeruje tvrdnjama “renomiranih autora”.
Iz svega navedenog evidentno je da Josip Črep ne može biti povjesničar pa je i atribucija “povjesničar amater” za njega pretjerana. On je tek lokalni kroničar čije su značajke narcisoidnost, nekritičnost i dvojbena vjerodostojnost. Zato - zbogom, gospon Črep! Ako uspijete objaviti još štogod diskvalifikacija i insinuacija na moj račun, ja vam se više neću oglašavati...
Stjepan Hajduk,
Čakovec