KAKO SU OSVOJILI KARAULU AKO SU SE GRANIČARI PREDALI (3.)

Ispraviti nepravde još dok se sjećamo!

U »Međimurju« od utorka 13.11. čitao sam izvješće Mladena Grubića s aktualnog sata sjednice OV Kotoribe pod naslovom “KAKO SU OSVOJILI KARAULU AKO SU SE GRANIČARI PREDALI?”. Naslovno pitanje, kao i svaka riječ vijećnika Vinka Horvata u potpunosti stoji. Svatko tko je ‘odslužio vojsku’ onu tkz. “JNA” ili HV dobro zna koja je praktična razlika između radnje osvajanja ili predaje. Očigledno da se svima nama u samom početku više svidjela riječ OSVAJANJE nego PREDAJA.
Bojim se da je za neke stvari možda malo prekasno. Povijest je već “skrojena” iako smo je pokušali s vremena na vrijeme malo “čačkati”, a predsjednik braniteljske udruge i dalje uporno šuti i šuti iako je bio jedan od glavnih aktera događaja. Postoje priče da su se čak “pogubili” spiskovi ljudstva koje je bilo angažirano oko karaule, blokade željezničke pruge prema mostu na Muri i čuvanja mosta kod Donje Dubrave. Po pričama članova kotoripske braniteljske udruge njihov predsjednik Josip Horvat obećao je da će na svečanosti za 20. godišnjicu osvajanja - oslobađanja karaule ispraviti određene nepravde, predočiti broj angažiranog domicilnog ljudstva, čak imenom i prezimenom.
Međutim, ništa od toga. Zbog tih stvari veliki broj sudionika tih događaja ili se nisu htjeli učlaniti u udrugu ili pak su je napustili. Nije mi poznat prvobitan broj učlanjenih ali danas po pričanju članova ima ih između 25 i 30. Vinko Horvat potencira na značaju preuzimanja karaule. Ne znam pored svega toga kako “revitalizirati” značaj tog događaja, tim prije što je ostatak tog objekta u privatnom vlasništvu.
Na kraju, organizacija proslave tog datuma u angažmanu mjesne braniteljske udruge teško bi uspjela. Od tih 25-30 članova četvorica se “bave” streljaštvom (otiđu na županijsko takmičenje braniteljskih udruga - rezultati ???), bitno je da se druži; dvojica skuhaju za kotoripske manifestacije pokoji gulaš; za Dan planete Zemlje nekolicina njih pokupi pokoju prikolicu smeća i TO JE TO.
Skoro sam zaboravio na najveći uspjeh braniteljske udruge: svake godine pale svijeće na grobu poginulog branitelja, umrlih branitelja i praznom grobu nestalog branitelja. Ovo posljednje je posebno dostignuće, naročito predsjednika ogranka koji itekako dobro zna da branitelj nije nestao u ratu a ni od posljedica rata (nije ga raznijela bomba, granata ili sl., a nije bio niti zarobljen pa da je kao takav nestao). Bitno je da imena kotoripskih heroja stoje uklesana na mramor kod ulaza u mjesnu spomen-čitaonicu.
Nesvrstani kotoripski branitelj