Kome to smeta kajkavski govor?

SPLIĆANINU ROBERTU PAULETIĆU SMETAJU CRTIĆI NA KAJKAVSKOM (?!)

“A gdje ćemo doći ako će svatko govoriti svojim zavičajnim dijalektom? To nije komunikacija”, tvrdi akademik Pavao Pavličić ovih dana u Jutarnjem listu. Zapravo se ponavlja jer je tako govorio prije nekoliko godina. Tada sam mu u “Vjesniku” prigovorio da je to jezična uskogrudnost, nametanje standarda kao jedine dopuštene govorne komunikacije u javnom životu.
Istina, Pavličić veli da bi “trebalo naći neku ravnotežu, njegovati dijalekte, običaje i manifestacije koje se time bave, ali pogrešno je to nastojati nametnuti drugima”. A povod je tom Pavličićevom istupu prigovor splitskog putopisca Roberta Pauletića što u “crtićima dominira kajkavsko narječje”. A da dominira splitska čakavština Pauletić se vjerojatno ne bi ni sjetio javiti. Zašto? Zato što gledateljstvo televizije smatra posve normalnim što se u radiotelevizijskim programima govori i čakavicom, pogotovo splitski idiom, pa se stoga rado prihvaćaju i serije na tom idiomu (“Malo misto” i druge), kao što je normalno da se dalmatinski govori na javnim priredbama i prenose na HRT-u (“Sinjska alka” itd). Tako smo nedavno pola godine svakodnevno i po desetak puta čuli na Hrvatskom radiju promidžbenu poruku: “Kate, triba mi mriža...”, a kajkavski ni čuti. Meni, a siguran sam i tisućima drugih čitatelja, sasvim je normalno što se u pojedinim listovima pojavljuju i tekstovi na čakavici. Tako s osobitim zadovoljstvom čitam tjednu kolumnu kolege Ćiće Senjanovića na čakavskom idiomu. Kao što bih sa zadovoljstvom pročitao i intervju književnika Pavličića da ga je dao na svojoj šokačkoj ikavici. Je li to javna komunikacija? Jeste, itekakva, svima razumljiva. Zašto onda nije tako ponešto i na kajkavskom? Zašto nekoga, recimo Pauletića, a Pavličić se s tim slaže, smeta kajkavski u crtićima? Šteta što ih nema više. Još je veća šteta što se u programima HRT-a vrlo malo čuje zabavnog melosa na kajkavskom. Kao da ga urednici izbjegavaju, a forsiraju onaj od dalmatinskih autora, većim dijelom na splitskoj čakavici. Što hoću reći? Hoću poručiti kako bi se u javnoj govornoj komunikaciji trebalo otvoriti svim izričajima kojima obiluje naš hrvatski jezik. Zalagati se samo za standard, kao što čine pojedini jezikoslovci i književnici posljednjih 20-ak godina pa se u tom smislu donose i čistunski propisi, jako podsjeća na davna vremena kad je “vukovština” bilo dominantna, pa se kajkavski leksik nije smio ubilježiti u veliki rječnik JAZU. Maretić bi to spriječio da se ne bi naštetilo jezičnoj zajednici sa Srbima na istoku.
Ovih dana čitam zapise književnika i filozofa Vlade Gotovca iz 1972. godine (“Zvjezdana kuga”, Globus, 1995.) i nailazim na ove retke: “Dva fatalna oblika ‘čistoće’ u našem jeziku: a) čista štokavica, koja ne podrazumijeva apsorbiranje, nego likvidiranje čakavskog i kajkavskog dijalekta; b) čisti hrvatski jezik, što podrazumijeva čuvanje starijih oblika, različitih od onih kojima se koriste Srbi. U oba slučaja dijalekti su potpuno žrtvovani. ... Iz te jezične situacije izvire dvostruka ukočenost hrvatskog književnog jezika. ... Za Hrvate je to tragično! Golema leksika, ritmika, glazba... - sve iščezava nepovratno i bez mogućnosti da bude nadoknađeno!”
Čita li to tko? Razmišlja li se o tome u Akademiji, u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u Matici hrvatskoj?
Prije 1990. i stjecanje državne samostalnosti borili smo se za očuvanje hrvatske štokavske “varijante”, potkraj 1990. morali smo se boriti da sačuvamo čak i sam ustavni naziv hrvatskog književnog jezika. Nije se, navodno, imalo mnogo vremena da se toliko misli na narječja. Sada su se stekli društveni uvjeti da se otvorimo svemu jezičnom blagu našega naroda. I u javnoj komunikaciji. I uopće u javnom životu. I kad na radiju najave emisiju “Govorimo hrvatski”, neka se zna da ona nije čistunska prema dijalektima kao što je sada često slučaj.
Več čujem “čistunce” kak vičeju: “Što ovaj hoće?!” Kaj hoče? Naj javnost presodi.
Ivo Horvat, Zagreb