Krađa u hrvatskom vatrogastvu

Mediji u Hrvatskoj, a čak i najodgovorniji u vlasti jer govore o suzbijanju korupcije, u posljednje vrijeme zrcale napisima, odnosno izjavama o nemoralu u našoj Domovini; krađe, obmane, manipulacije, itd. Čitamo, odnosno čujemo o kupnji ispita, prepisivanju magistarskih radnji  i o mnogim nepodopštinama za koje većina Hrvata nije znala, čak niti čula za njih. Jedna od takovih pojava u novoj povijesti Hrvatske dogodila se u hrvatskom vatrogastvo koja je nepoštena i bezobrazna, a još više zanimljiva glede na činjenicu da joj je kumovala Hrvatska vatrogasna zajednica. Zašto kumovala? Zato što ne poštuje Zakon o autorstvo, ako već minizira, omalovažava, marginalizira, autore monografije „130 godina Hrvatske vatrogasne zajednice“, izdane 2006. god. koje je sama angažirala, između ostalog, i ugovorom o radu. Naime za pisanje spomenute Monografije utvrđeni su autori: Antun Novak za I. dio - razdoblje od 1874. - 1940. i mr.sci. Miroslav Kirinčić za II. dio - razdoblje od 1941. - 2006. Radi kasnijeg opisa, nevjerojatnog događaja, dodajmo da su ovi autori dali i nove činjenice i materijale u listopadu o.g. za dopunsko drugo izdanje Monografije koje se spremaza 2011. godinu u povodu 135. obljetnice Zajednice.
Čitatelj se već vjerojatno pita pa gdje je tu krađa i kakva? Evo kakva, gdje i kada. Mjesto događaja Varaždin, datum 29. rujna 2010, izvršitelj krađe Hrvatska vatrogasna zajednica, odnosno osobe koje je ona angažirala da na 28. međunarodnom povijesnom vatrogasnom simpoziju CTIF-a (Međunarodna organizacija za sprečavanja požara i spašavanje) prezentiraju povijest Hrvatske vatrogasne zajednice. Naime, Hrvatska je ove godine bila domaćin simpozija koji je održan na temu povijest nacionalnih, odnosno državnih vatrogasnih zajednica.
Referat o povijesti Hrvatske vatrogasne zajednice koji je objavljen u posebnom Zborniku simpozija kao i usmeno skraćeno prezentaciju tog dijela povijesti hrvatskog vatrogastva angažmanom Zajednice predstavali su: Đuro Gajdek, dipl. novinar iz Siska za razdoblje 1874.- 1945. i Biserka Vlahović, prof. iz Varaždina za razdoblje 1946. -2010. Da li je tko i kada recenzirao prezentirani materijal o povijesti hrvatskog vatrogastva te tko je i kada izabrao autore javnosti nije poznato, izuzev napisa u Vatrogasnom vjesniku broj 2 i 10/2010. o njihovom odabiru i nastupu, primjerice:“...Na 500-njak stranica velikog formata (uz popratan DVD) prezentirano je ukupno 83 stručna rada, među kojima i stručni radovi predstavnika HVZ-a Biserke Vlahović i Đure Gajdeka…“
Poznato je i činjenično da pravi autori monografije „130 godina Hrvatske vatrogasne zajednice“ nisu bili čak ni pozvani na
povijesni vatrogasni simpozij, što samo po sebi govori o našem hrvatskom nemoralu i nepoštenju. Valja dodati istinu, kako za Hrvatsku vatrogasnu zajednicu tako i za novopečene samozvane vatrogasne „povjesničare“, da bi simpozij bio bez povijesti Hrvatske vatrogasne zajednice ako neki Hrvat preko Drave, Antun Novak, jedini i prvi u Hrvatskoj nebi dao na svijetlo dana svoj višegodišnji istraživački rad s prikupljenom i sačuvanom vatrogasnom baštinom. Radi potpunog zaključka o tome dodajmo još i neoborivo činjenicu da Hrvatska vatrogasna zajednica nema nikakvo arhivu za razdoblje 1874.- 1945, čak niti svoje glasilo Vatrogasni vjesnik. Stoga je otvoreno i jasno pitanje odakle bi novi autori (pre)pisali (krali) „stručni rad“ za simpozij ako nebi bila napisana monografija „130 godina HVZ“?
Najočitiji dokaz stručnosti „stručnog rada“ je povijesna
neprofesionalnost jer autor, primjerice, prvog dijela za razdoblje 1874. - 1945. uopće ne navodi nikakve izvore i literaturu, čak niti glasilo Zajednice,Vatrogasni vjesnik, što znači da je bio nazočan svim događajima koje su istražili i 2006. god. objavili pravi autori. Osim navoda povijesnog slijeda, činjenica, datuma, objavljene su i fotografije iz Monografije, a koje su zasluga pravih, prvih, autora.
Što se tiče „stručnog rada“ nepohodno je dodati da ni riječ novoga, neobjavljenoga iz hrvatske vatrogasne povijesti do izašle Monografije HVZ (2006. god.) nije napisano, istaknuto, izuzev događaja od 2006. d0 2010. „Stručni rad“ karakterizira činjenica da je za razdoblje 1945. - 2010. pod nazivom „Vatrogasni savez Hrvatske“ polovica teksta 2,5 stranice ponavljanje „stručnog rada“ za razdoblje 1874. - 1945 koji ima naziv „Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica“.
Vjerovali ili ne, čak se i ista fotografija Đure Deželića objavljuje dva puta; u I. dijelu Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica i u II. dijelu Vatrogasni savez Hrvatske u koji nikako nije mogao spadati jer je umro 1907. god., a Savez je osnovan 1949. god. Naprotiv u „stručnim radovima“ nisu objavljene znakovite i povijesne činjenice za opću i vatrogasno povijest Hrvatske, naročito vezano na aktivnost hrvatskog vatrogastva u CTIF; prisustvo na skupovima CTIF od 1904, uloga hrvatskog vatrogastva u Kraljevini Jugoslaviji, sudjelovanje na svim vatrogasnim olimpijadama, osvajanje I. mjesta na prvoj (1961.) i drugoj (1963.) Olimpijadi - DVD Karlovac, otvaranje Vatrogasne škole1957. koja je bila prva i pojam u tadašnjem „Istočnom bloku“, a ravna s onima u „Zapadnom bloku“, itd.  A što reči na činjenicu da je godina III. vatrogasne olimpijade održane u Hrvatskoj, Karlovac, ispisana pogrešno; 1963., a ne 1966. Taj podatak gotovo nije prepisan, ukrađen, iz Monografije HVZ.
Na povijesnom skupu bila je i zanimljiva povijesna činjenica iz Hrvatske. Ona je, kao jedina zemlja učesnica, svoju vatrogasnu povijest predstavila s dva autora, odnosno kako vatrogasni tisak piše s dva „stručna rada“. Izuzev su bile Njemačka i Austrija koje su to učinile po pokrajinama kako su i povijesnu nastale njihove vatrogasne zajednice.
Takve i slične pojave omalovažavanja Hrvata od Hrvata, pogotovo kada se radi o nekome preko Drave iz Međimurja, nisu prve, a vjerojatno neće ni biti posljednje. Dakle, to je bio odnos do nekakvog umirovljenog „vatrogasca“ o kojem ni međimurski tisak nije objavio da je napisao 12 knjiga, od čega tri u Sloveniji, dok je o pojedincima ispisana stranica novina. Pa to je sitnica ako dodamo odnos Hrvata do Hrvata u slučaju prof. dr. Ivana Dikića, rođenog Zagrebčanina gdje je završio i Medicinski fakultet, a koji ove 2010. godine nije primljen za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Međutim, istovremeno taj Hrvat je primljen za redovnog člana Njemačke akademije znanosti (Leopoldina Deutsche Akademie der Wissenschften), a još 2002. za redovnog profesora Medicinskog fakulteta u Frankfurtu, inače dobitnik njemačke nagrade za istraživanje raka, prije toga voditelj laboratorija za molekularno biologiju tumora u Švedskoj, pa s doktoratom iz New Yorka, itd.
Antun Novak