Naj se veli kaj su bile te “poratne žrtve”

Povijesno društvo Međimurske županije najavljuje da će uskoro izdati knjigu “Ratne i poratne žrtve sjeverozapadnog Međimurja 1914. - 1947.”. I vrijeme je da se to objavi kako bi se, osobito o žrtvama 1945. - 1947., saznala puna istina, o tome tko su i što su bili pojedinačno ti ljudi. Jer, prema onome što o njima govore Kolarić i članovi novoosnovanog “Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma”, ispada da oni “nisu bili ni ubojice ni kriminalci. Jedini grijeh im je bio što nisu bili po volji tadašnjeg režima” (vidi »Međimurje« od 16.2.).
Naravno, nužna je osuda načina na koji su u poratnom vremenu pojedini suradnici mađarskog okupatorskog režima u Međimurju stradali bez normalnog sudskog postupka ili iz osobne osvete, ali valja istražiti i otvoreno reći o kakvim je uglavnom ljudima riječ. Valja istražiti, među ostalim, i arhiv tadašnjeg Okružnog suda u Varaždinu pred kojim su odgovarali i neki mađarski žandari, provodnici terora nad mnogim Međimurcima. Kad sam 1946. sreo u Varaždinu jednog suca Okružnog suda i zapitao ga kako je završio slučaj jednog takvog žandara, odgovorio mi je da je Vrhovni sud potvrdio najstrožu presudu i ona je izvršena: “Zadnje su mu riječi bile, Éljen Magyarország! (Živjela Mađarska)”. Pokopan je negdje pokraj Drave, vjerojatno.
Ne znam kako su ostali prošli, a među njima je bilo raznih slugu okupatora, birofa i uopće mađarona, ali znam da su oni, na primjer 1943. ujesen, dovodili žandare u kuće tristotinjak Međimoraca da bi ih posebnim vlakom otpremili u logor u Šarvaru. Među nama su bili i poznati priločki advokat radićevac Matek Slaviček i student radićevac Ivan Petković. Bezbroj je primjera neljudskog ponašanja takvih slugu okupatora, kao što je i bezbroj njihovih žrtava u Međimurju. Zar je potrebno spominjati kako je u borbi protiv mađarske okupacije ili kao žrtve fašizma u zatvorima i logorima stradalo blizu 2000 Međimuraca. Njima se odaje počast, a ne njihovim ubojicama i onima koji su podržavali okupaciju i služili okupatorima.
Neki povijesni izvori svjedoče da se u tim “grobištima” nalaze vjerojatno i ostaci poginulih ustaša, onih koji su se nakon bijega 1945. našli u Austriji, i odande pokušavali uspostaviti ilegalni put do Papuka u Slavoniji. U jednom okršaju sa snagama sigurnosti više njih je poginulo. A nedavno smo doživjeli da se takvima u čast podiže spomenik u jednom međimurskom selu i još ih se u časti izjednačuje s braniteljima Domovinskog rata.
Oni koji to čine trebali bi imati hrabrosti da otvoreno kažu o kakvim se “žrtvama” radi, svakako ne “komunizma” već svog sluganstva okupatoru, kao što je imao hrabrosti Franjo Tuđman da kao povjesničar u svojoj čuvenoj knjizi “Bespuća” istinito progovori o Bleiburgu te navede da se “zapadnije od Bleiburga, u području Klagenfurta, našlo čak sedamdesetak tisuća jugoslavenskih kvislinških postrojbi (hrvatskih ustaša i domobrana, slovenskih domobrana i srpsko-crnogorskih četnika)”. Dakle, “kvislinzi”! Zašto onda samozvani istraživači poratnih žrtava u Međimurju ne nazovu te žrtve pravim imenom – mađarski kvislinzi? Neka im podižu i spomenike, ali neka im navedu imena i nazovu ih onim što su zapravo bili.
Ne učine li tako, svi ti samozvanci (talani, kolarići itd.) iz raznih društava “za obilježavanje grobišta” ostaju ono što zapravo i jesu: samovoljni revizionisti hrvatske povijesti. Na špot Međimorja.
Jen Međimorec