Neprimjereno je da specijalist druge struke procjenjuje kvalitetu rada liječnika opće medicine

Ovo je odgovor Međimurske podružnice Koordinacije hrvatske obiteljske medicine na članak “Čulinović-Ćaić: Zagušeni smo pacijentima koji uopće ne iziskuju hitnu liječničku intervenciju” autorice Aleksandre Ličanin objavljenog u listu “Međimurje” broj 2929 od 14.06.2011. godine.
Ponukani javnom prozivkom ravnatelja Županijske bolnice Čakovec i bolničkih kolega te iznošenjem mnogih neistina i uvreda na račun primarne zdravstvene zaštite prisiljeni smo reagirati i iznijeti svoja stajališta.
Bolnički kolege, nažalost, nisu željeli prihvatiti oblik komunikacije koji smo ponudili na zajedničkim sastancima, već su odabrali neakademski način javne prozivke i linča. Naše stajalište je da samo argumentiranim razgovorom i međusobnim dogovorom možemo rješavati zajedničke probleme, a sve u korist onih u čijoj smo službi (ili bismo to trebali biti), a to su naši pacijenti i osiguranici HZZO-a.
Obiteljska medicina specifična je grana medicine koja ima svoju metodologiju i načine rada, te je neprimjereno da specijalist neke druge struke procjenjuje kvalitetu rada liječnika obiteljske/opće medicine. Specifični su i uvjeti u kojima radimo: dislocirani, u ambulantama koje prostorno i opremljenošću često ne odgovaraju djelatnosti koju obavljamo, na terenu, u kući bolesnika, zbrinjavajući populaciju od rođenja pa do smrti uspostavljajući jedinstvenu vezu sa obiteljima o kojima skrbimo.
Ukoliko pak netko shvaća taj posao laganim, indikativno je da u obiteljskoj medicini širom Hrvatske postoji izraženi manjak kadrova, te da se i dalje vidi koliko mladi liječnici, završivši studij, brzo pokušavaju napustiti rad u PZZ i traže bolničke specijalizacije. Nitko od njih se zbog loših uvjeta u bolnici, teškog rada ili drugih razloga ne vraća u navodno lagodan život obiteljskih liječnika. Prosječan broj osiguranika po timu u Međimurju je 1960, dok je za ostatak Hrvatske 1700. Broj posjeta na dan u našim ambulantama je dvostruki do trostruki standard određen od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Prosječno vrijeme koje liječnik obiteljske medicine može posvetiti pacijentu je 2-7 minuta. Nedostatak liječničkog kadra, koji za Hrvatsku iznosi 5000 liječnika, osobito je pogodio obiteljsku medicinu kao najmanje atraktivan dio liječničke profesije. U proteklih 20 godina zdravstvene vlasti nisu sustavno investirale ništa u obnovu obiteljske medicine.
Upozoravamo da bolnički liječnici nisu dosad postupali po napucima HZZO-a i Ministarstva zdravstva, vezano uz korištenje vezanih, internih uputnica za kompletnu obradu pacijenta koji im je upućen na konzilij već i dalje ustraju u razmišljanju da su konzultanti pacijentu, a ne njegovom liječniku. To je razlog nebrojenim kontrolnim pregledima te nepotrebnom ponavljanju dijagnostičke obrade što poskupljuje sustav, te uzima novac i vrijeme pacijentima, a i svima nama. Praksom da neke dijagnostičke pretrage ne može indicirati liječnik primarne zdravstvene zaštite već ih treba preporučiti bolnički konzilijarac stvaraju se nepotrebne liste čekanja na specijalističke preglede. Osim toga, obiteljski liječnik poznajući svojeg pacijenta, njegove ostale bolesti i dosadašnju obradu ciljano traži određenu pretragu; u pravilu bolnički liječnik zatraži cijeli set pretraga i nerijetko šalje pacijenta na konzilijarne pretrage kolegama drugih grana što uz financijsko opterećenje u konačnici usporava obradu, a usporava i obradu drugih pacijenata produživanjem liste čekanja, što stvara dodatni pritisak na liječnike obiteljske medicine i hitne medicinske pomoći.
Mnogi domovi zdravlja imaju svoje laboratorije, rentgene i drugu dijagnostiku, no Međimurje je još od vremena dok nije postojalo kao županij nego kao Općina Čakovec u SFRJ forsirano razvijalo bolničku zaštitu unutar Medicinskog centra s argumentom da je tako isplativije, a zahtjeve za decentralizacijom dijagnostike nije se ni razmatralo. Zbog nedostatka dijagnostike u obiteljskoj medicini pacijenti su isključivo upućeni na dijagnostičku obradu u bolnicu odakle bilo samoinicijativno ili po preporuci dijagnostičara obradu izravno nastavljaju putem hitnog bolničkog prijema. Zadnje dvije godine čak nam je ograničeno i dobivanje rezultata pojedinih pretraga, konkretno rentgenskih slika, a od nas se očekuje da pacijenta vodimo u liječenju, savjetujemo ga i dajemo informacije, određujemo mu radnu sposobnost i sl. Bez rentgenske slike nerijetko jedino što možemo jest poslati ga u bolnicu da netko obavi taj dio našeg posla. Kad takav pacijent jednom uđe u bolnički sustav dobiva redovito termine za prekomjerne kontrole, umjesto da obiteljski liječnik određuje njihovu potrebu i učestalost. Takvim načinom bolnički sustav sam kreira povećanje broja usluga i smanjenje dostupnosti drugim pacijentima produljenjem liste čekanja.
Optužbu koja je iznesena o kršenju zakona, bez navođenja u čemu se i koji zakon krši, ne možemo prihvatiti. Ukoliko je zaista zakon prekršen, konkretni slučaj treba se riješiti i sankcionirati, umjesto generalizacija koje javno iznesene bez dokaza stvaraju negativno raspoloženje javnosti prema obiteljskoj medicini.
Povećanje broja pacijenata u čakovečkoj bolnici dio je povećanja korištenja zdravstvene zaštite u cijeloj zemlji, a započinje povećanjem broja posjeta u ordinacijama PZZ bilo zbog bolesti, duljeg života, poticaja iz medija ili administrativnih razloga. Svi ovi uzroci jednako su vezani i uz korištenje bolničkih ambulanti (npr. ranije se obrada za IKu radila svakih 12 mjeseci bolovanja, a sad svakih 6 mjeseci, a za upućivanje na IKu potrebni su svježi dijagnostički nalazi i mišljenja kliničkih specijalista), pa je logično da se proporcionalno povećao i broj usluga u bolnici. Nitko nije osporio već prije nekoliko godina izneseni podatak da u Hrvatskoj liječnik obiteljske medicine premašuje europski standard prosječno tri puta, što smanjuje vrijeme potrebno za kvalitetno zbrinjavanje pacijenta. Vrijeme posvećeno pacijentu dodatno se smanjuje povećanim administriranjem i nepotrebnim kompliciranjem rada s računalom, koje umjesto pomoći postaje opterećenje (za što svakako nisu krivi bolnički liječnici, ali to je činjenica našeg rada) i u konačnici vodi do smanjenja mogućnosti da samo zbrinemo pacijenta čime rastu izgledi da takav pacijent završi na HMP odakle je do bolnice samo korak. Uvođenje laboratorijskog rada u ambulante smanjit će vrijeme koje ćemo moći posvetiti za liječnički i sestrinski rad za najmanje dodatnih 15%, pa nije teško izračunati koliko će to u konačnici ponovno osjetiti bolničke službe.
Ističemo i činjenicu da se bolnički liječnici ne pridržavaju pravila o indiciranju određenih terapijskih shema, tj. ne poštuju klauzule propisane od HZZO-a čime nas dovode do konfliktne situacije naspram naših pacijenata, a znaju da određene lijekove pacijent može ostvariti samo putem odobrenja Bolničkog povjerenstva za lijekove.
Na kraju, želimo istaknuti da smo uvijek spremni na razgovor u svrhu rješavanja sadašnjih i budućih problema putem stručnih i drugih mjerodavnih tijela, a ne putem medija. Pozivamo ujedno i vodstvo Županije da počne ulagati u ljudstvo, uvjete i opremu u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, jer će inače uskoro bolnički liječnici ostati jedini koji će zbrinjavati međimurske pacijente.
U ime članova Međimurske podružnice KoHOMA
Zrinko Karlović, dr. med.