Nije samo jednostranost, nego i nešto drugo

Svaka je žrtva za žaljenje pa i onih koji su se tijekom II. svjetskog rata - svjesno ili zavedeni ustaškom, nacističkom i okupatorskom promidžbom - našli na gubitničkoj strani 1945. Tako i u Međimurju. Ono je oslobođeno zahvaljujući organiziranom partizanskom otporu i angažiranju snaga južnog krila istočnog antihitlerovskog bojišta te priključeno matici Hrvatskoj, kao što je to bilo i s Istrom, Rijekom, Dalmacijom i otocima. To treba stalno isticati kad govorimo o povijesti Međimurja, a ne prešućivati, kao što je to ovih dana za čakovečku televiziju (“Srce”) učinio potpredsjednik Hrvatskog sabora Milorad Batinić (HNS), spominjući samo oslobođenje 1918. i Domovinski rat, preskočivši oslobodilačku borbu samih Međimuraca od 1941. do 1945., najslavnije razdoblje u novijoj međimurskoj povijesti.
TEK ODURNA LAŽ
A kako to ocjenjuju pojedini autori u Hrvatskom kajkavskom kolendaru za 2012.? Jedan od njih tvrdi: “Tko god nije išao u partizane, tko ih nije pomagao i s njima surađivao, taj je za njih bio neprijatelj koji je već unaprijed osuđen na smrt.” Bez ikakva dokaza, tek odurna laž da se obmane neupućene mlađe naraštaje. Autor zatim citira izjavu jednog crkvenog dužnosnika na lanjskom skupu u Bleiburgu koji je ustvrdio “da je hrvatski narod 1945. doživio tragediju, najveću u svojoj 14-stoljetnoj povijesti”. I pritom taj autor odaje priznanje HKK-u što “u posljednjim godištima hrabro iznosi istinu o stravičnim zločinima nad Hrvatima čija je krivnja samo u tome što su Hrvati i što žele imati svoju samostalnu državu Hrvatsku.”
To je poznata tvrdnja ustaške emigracije, koju i danas, 66 godina poslije rata, ponavlja hrvatska krajnja filoustaška desnica. Ona stoga svake godine demonstrativno organizira komemoracije u Jazovki u Žumberku, namjerno na isti dan kad se u Brezovici kod Siska, 22. lipnja, priređuju proslave godišnjice osnutka prvog hrvatskog antifašističkog odreda. Hoće se poručiti: antifašizam je kriv za sve, kriv je što se NDH nije održala.
NESHVATLJIVA
UREĐIVAČKA POLITIKA
Takva uređivačka politika urednika HKK-a neshvatljiva je zacijelo demokratskoj javnosti u Međimurju. Ponavljam: čast žrtvama na kojoj god strani bili, ali pobjeda međimurskih rodoljuba u borbi za nacionalno oslobođenje od tuđinskog jarma svjedoči na kojoj je strani bila povijesna pravda.
U Kolendaru ni riječi o tome. Ni riječi o tome da je - prema podacima povjesničara Vlade Kalšana - tijekom II. svjetskog rata i mađarske okupacije bilo zatvoreno i internirano 1839 Međimuraca, 848 ih je ubijeno ili su umrli od ratnih nedaća, 329 međimurskih je partizana poginulo; sve ih znamo poimence. Ali o grobištima nepoznatih pripadnika Pavelićeve vojske i suradnika okupatora, čak i o poginulim pripadnicima Handžar-divizije pod njemačkom komandom, deseci stranica. Što to znači? Nije teško zaključiti. I drugi su narodi imali velike žrtve. I ratni gubitnici su imali velike žrtve, i nakon sudskih presuda i bez njih. U najnovijoj knjizi “Jasenovac i Bleiburg nisu isto” (Novi liber, 2011.) autori Slavko i Ivo Goldstein navode ovo: “U Francuskoj je u danima oslobođenja (ljeto 1944.) po kratkom postupku obavljeno više od 9000 pogubljenja, pa je ministar pravde 15. rujna osnovao posebne sudove pravde koji su izrekli 38.266 presuda, od kojih je 2853 bilo na smrt” (Carpentier - Le Grun: “Povijest Francuske”). Slično se dogodilo i u Italiji, Norveškoj i drugdje. Ogorčeni Talijani javno su u Milanu objesili naglavce Mussolinija i njegovu ljubavnicu. U Francuskoj i Italiji komunisti su, kao jedni od organizatora otpora fašizmu, ušli u nacionalne vlade.
FAŠISTIČKI RECIDIVI
Autori zaključuju: “Nastojali smo ... upozoriti na trajne opasnosti fašističkih recidiva koje još žive u nekim europskim zemljama i ništa manje u Hrvatskoj. Suvremeni antifašizam najpouzdanija im je barijera. Objedinjujući je faktor koji nadrasta stranačke posebnosti i bitni je činilac u temeljima opće europske solidarnosti i suvremene demokracije.”
Vrijedi li to kao načelan stav i za glavnog urednika Kolendara? Predsjednik čakovečke Matice, dr. Stjepan Hranjec, izjavio je prošle godine u listu »Međimurje« kako “nitko razuman ne može biti protiv antifašizma”. A što se to događa u uredništvu Kolendara, koji izdaje čakovečka Matica, kad se vodstvo Matice ne ograđuje od urednika koji bez kritičkog komentara uvrštava ustašoidnu izjavu “da je hrvatski narod 1945. doživio tragediju...” Za Međimurce bi, znači, bilo bolje da su ostali pod mađarskom okupacijom! Zar je urednik Kolendara već tako moćan da mu se nitko u Matici ne usuđuje suprotstaviti? A on je tako moćan i zato što mu se javno ne usuđuju suprotstaviti demokratski opredijeljeni intelektualci Čakovca i Međimurja. Kao da je, zbog nasrtljivosti radikalne desnice, opasno se danas izjasniti antifašistom, da ne spominjem izjasniti se pripadnikom demokratske ljevice. Kako veli ovih dana književnica Božica Jelušić: “Ima jako puno uplašenih ljudi koji se boje iskazati svoje mišljenje”. Dokad će trajati taj muk?
I SVEĆENICI U NOB-u
U Kolendaru je na kraju objavljena recenzija jedne uršulinke o monografiji don Ante Bakovića o stradanju katoličkih svećenika tijekom II. svjetskog rata. Uz dužan pijetet prema nedužnim žrtvama o kojima Baković daje iscrpne podatke, iz recenzije se ne vidi da u monografiji nije objektivno prikazana i povijesna činjenica o tome kako je uspostavom NDH i među svećenstvom došlo do političke diferencijacije: za i protiv ustaškog režima. Ne spominje se dokumentarna monografija Ćirila Petešića (izdavači Vjesnikova press agencija i Globus, 1982.) u kojoj se navode imena i sudbine 75 svećenika i klerika sudionika antifašističkog otpora, među njima i Svetozara Ritiga, župnika crkve Sv. Marka u Zagrebu. Ne spominje se da je od katoličkih svećenika prva žrtva ustaškog terora bio zagrebački kanonik Pavao Lončar koji se usprotivio tome da svećenici uđu u ustaške postrojbe. U kolovozu 1941. Lončar je osuđen na smrt (kasnije pomilovan na 20 godina zatvora). I tako redom: 43 svećenika poginula su zbog suradnje s NOB-om, među njima i osmero Slovenaca u Jasenovcu. Zbog njih je nadbiskup Stepinac tada prosvjedovao kod Pavelića: “Ovo je sramotna ljaga i zločin koji vapije za osvetom kao što je sramotna ljaga cijeli Jasenovac”. Do osvete je, kao što znamo, došlo na kraju rata, pa su, zbog ustaških zločina, kao kolateralne žrtve stradali i mnogi nedužni ljudi.
Valja se zapitati: je li časna recenzetica, kojoj je zacijelo uzor i blaženi Stepinac, javno prosvjedovala što su neki redovnici u Zagrebu i Splitu ovih dana služili mise zadušnice za zločinca Pavelića?
M. Marđetko