Novogodišnja bajka

Samo nekoliko dana prije Nove godine prijatelji su predložili doček u Budimpešti. Sve mi se to učinilo nekako nedostižno, neizvedivo... Financije, putovnice, druga država...
Već slijedećeg dana kolegica je kontaktirala agenciju “Mura”, rezervirala karte za autobus i avantura je pred nama.
U subotu, 31.12. 2011. probudila sam se veoma rano, uzbuđena i nadasve smirena i opuštena. I sunce je započelo svoje putovanje nebeskim svodom. Radost se nastanila u mom srcu i ispunila čitavo moje biće. Vrijeme polaska opasno se približilo. Je li dobro što napuštam svoje drago Međimurje? Ali tu su dragi prijatelji, muž i još uvijek neki poznanici. Bilo je i mnogo mladih ljudi. Uvijek se dobro osjećam u njihovom društvu. Stigao je i autobus i ispred hotela “Park” ukrcali smo se i mi jer je već u Varaždinu pokupio nekoliko putnika. Krenuli smo prema Murskom Središću gdje smo prešli granicu prema Sloveniji, a potom smo ušli i u Mađarsku. Ne volim granice, ali što se mora... Sunce je milovalo naša lica kroz prozorska stakla i bilo nam je vruće kao da putujemo na godišnji odmor, a ne na doček Nove godine. Velik dio puta kroz Mađarsku pogledom smo pratili Balaton. Tijekom putovanja imali smo i stručnog vodiča Dejana. Putem nam je govorio o prošlosti i sadašnjosti Mađarske. Bilo je iscrpno i edukativno i u društvu dragih ljudi. I sunce se umorilo i polako se počelo mračiti. Nazirala su se svjetla Budimpešte i kao da mi je nešto unutarnje govorilo da ulazimo u bajku, novogodišnju čaroliju... Mnogo sam o Budimpešti slušala, a sada mi se pruža na dlanu. Na ulasku u Budimpeštu dočekala nas je gospođa Olga, lokalni stručni vodič. Zajedno s njome krenuli smo u pravu bajku. Oko tri sada kružili smo gradom, obilazili znamenitosti, slušali o njihovoj povijesti, divili se arhitekturi. Iz autobusa smo izlazili tek povremeno na pojedinim mjestima. Zgrade, crkve, dvorci, mostovi, parlament, sve se doimalo onako impozantno, veličanstveno, a u novogodišnjoj noći bili su još ljepši. Sve odiše prošlošću jer protutnjalo je tu mnogo osvajača, radnika koji su tu ostavili svoje tragove. A onda preko mosta na Citadelu odakle se pruža predivan pogled na Budim, Peštu, Dunav i brodove. Pohraniti svu tu ljepotu u svoje srce u tako kratkom vremenu ipak je moguće.
Spuštajući se, već smo uživali u sporadičnim vatrometima, u zvukovima glazbe koja je dopirala sa obližnjeg trga. A onda stvarnost, gužva, metež, svi su nekud žurili. Pa da, Nova godina kuca na vrata. Doček, kao doček, na svim trgovima svijeta. Dok s jedne strane pjesma, radost, veselje, druženje, s druge pak strane alkohol, teturanje, mučenje... Točno u ponoć s Dunava su nas pozdravljali brodovi koji su se vraćali sa svog krstarenja. I mi smo se spustili do Dunava da malo doživimo i tu čaroliju. Dogovoreno vrijeme bilo je u dva sata iza ponoći. Trg se polako praznio i slavlja su nastavljena po kućama, restoranima. Čekajući autobus ispred mosta nismo mogli, a da ne primijetimo mnogo autobusa iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Slovenije, BIH. Svi su oni bili dio te novogodišnje bajke, čarolije, priče. U jutarnjima satima vratili smo se u naše malo Međimurje. Hvala agenciji MURA, vozaču Mirkecu na strpljivosti, razumijevanju, bistrom oku i sigurnoj ruci, hvala vodiču Dejanu, našim dragim prijateljima i svima koji su nam na bilo koji način omogućili da doživimo uistinu pravu novogodišnju bajku. Hvala svima!
Marija Sklepić (Koraj)