Oprijeti se filoustaškim crnokošuljašima

Kako čitamo u »Međimurju« od 12. srpnja, na sjednici Općinskog vijeća Kotoribe nezavisni vijećnik Vinko Horvat zapitao je kakvi su to stranci u crnim košuljama došli nedavno u Kotoribu i održali nekakav zbor mašući crnim zastavama. “Time su, a posebno svojim obilježjima, uznemirili velik broj mještana, pa takvo nešto više ne smijemo dopustiti” - naglasio je vijećnik.
Bravo! Tako se reagira na sve bezobraznije istupe filoustaških provokatora koji valjda misle da mogu slobodno djelovati u demokratskoj Hrvatskoj.
Više se ni ne kriju nekakvim pravaštvom, već otvoreno ističu ustaška obilježja. Pod velom pravaške “mladeži” nedavno su u listu »Međimurje« objavili provokativan članak završivši ga ustaškim poklikom “Za dom spremni”.
Međimurci su u svojoj novijoj povijesti dali golemi doprinos oslobođenju svoga zavičaja od mađarske okupacije, dok je ustaški poglavnik Ante Pavelić prijateljevao s mađarskim poglavarom Miklosem Hortyjem, da bi poslije smrti tog okupatora Međimurja nazvao “velikim prijateljem hrvatskog naroda” (list “Hrvatska”, Buenos Aires, 13.2.1957.).
Boreći se protiv toga “velikog prijatelja hrvatskog naroda”, međimurski Hrvati izgubili su više od tisuću svojih sinova u izravnim borbama i po zatvorima i logorima. Ni jedna jedina ustaška jedinica nije im u tome pomogla. Naprotiv, Pavelićevi ustaše sprečavali su svim snagama međimurske partizane. Oni su pucali s južne obale Drave na one koji su se prebacivali u Međimurje da bi organizirali oslobodilački pokret. Tako je u mutnim vodama Drave poginuo od ustaškog metka i narodni heroj iz Turčišća Marko Kovač.

ODAJU POČAST SVOJIM PRETEČAMA
Imajući to u vidu, čovjek se mora zapitati što potiče ustašoidne desničare da se povremeno okupljaju oko raznih jama i grobišta u Međimurju. Za ratnih godina 1941.-1945. kroz Međimurje su prošle razne vojske: i Nijemci, i Mađari, i Bugari... Svaka je ostavila svoje grobove. Međutim zaboravlja se na to da su se nakon rata, sve do 1948., potajno noću kroz Međimurje povremeno probijale i pojedine skupine odbjeglih ustaša iz Austrije (Miloš, Kavran itd.) na putu u Slavoniju, na Papuk, planirajući valjda da dignu ustanak protiv nove izabrane vlasti. Naravno, dočekivale su ih snage sigurnosti pa je dolazilo do oružanih sukoba u kojima je poginuo stanoviti broj ustaša. O tome se onda svašta pričalo, ali pojedinosti se nisu otkrivale. Možda bi se još našlo svjedoka koji bi o tome mogli više reći.
Pitamo se: kako to da na takva grobišta dolaze baš pojedinci i skupine u crnim odorama s crnim zastavama? Ne odaju li oni zapravo počast svojim palim ustaškim pretečama? Nije li vrijeme da se i to istraži?
POSTAJU SVE
DRSKIJI
Neoustaška desnica postaje sve drskija. Zloupotrebljavaju demokratske slobode. Primjerice, u povodu smrti jednog hrvatskog visokog časnika istakli su napis “S nama je”. Tako su nekad, za vrijeme NDH, ustaše ispraćale svoje umrle članove. Sada pojedinci, zadojeni njihovim duhom, žele prisvojiti čitav obrambeni Domovinski rat. Neće proći.
Kažu neki da je djelovanje proustaške desnice, i radikalne desnice uopće, cijena naše demokracije. A ja se pritom sjetim njemačke Weimarske republike. Ona je dopustila da slobodno djeluje i Hitlerova skupina. Da mu nisu dopustili, ne bi se ojačao i ne bi došao na vlast te izazvao golemo zlo i Njemačkoj i Europi i cijelom svijetu. Možemo li iz toga nešto naučiti? Pa i u medijima. Da se mene pita, ne bih dopustio da se neoustaše pojavljuju u tisku. Dosta je zla, za čitave generacije, koje je ustašluk nanio Hrvatskoj. I hrvatskom Međimurju.
M. Marđetko