Religija je opijum na narod?!

Uvijek sam zastupao mišljenje da su vjernici, oni koji idu u crkvu malo bolji ljudi od onih koji ne idu u crkvu. U društvu, u svojem okruženju znao sam čuti i obratno mišljenje tj. da su vjernici “najgori ljudi” - dvolični ljudi. Ali ipak to sam smatrao kao neki vic ili zavist onih koji ne idu u crkvu. Sad kad sam stariji sve više mi se čini da je Marx - osnivač komunističke ideologije, imao pravo kada je ustvrdio da je religija opijum za narod i ništa drugo. Svaka čast iznimkama ali iznimka potvrđuje pravilo.
Da je to tako evo najobičnijeg primjera iz sportskog života. Najbolji igrač Bayerna Ribery pred 70.000 gledaoca i milijuni ljudi pred televizorima prije same utakmice klekne na igralištu, raširi ruke i moli se svome Bogu. Trenutak koji ostavlja na gledaoca fantastičan osjećaj. U 13. minuti njegov suigrač Olić (Hrvat) postiže tj. zabija gol i to zaslugom Riberyja koji se molio prije utakmice. Cijeli stadion diže se na noge i slavi pogodak. Olić od veselja diže ruke i pogledom traži Riberyja da se zagrle. Ribery ga mimoilazi, trči prema drugim igračima sa kojima slavi. Oliću kao da želi reći: “Ja sam taj koji je zaslužan za gol. Ti si nula.” Mogu si misliti kako se Olić osjećao toga trenutka. “Ribery ne želi podjeliti sa mnom veliku radost toga pogotka kojega sam ipak ja zabio.” Ja vas pitam dragi čitaoci recite mi gdje je ostala vjera toga Riberyja koji se molio prije utakmice svome Bogu. Njegova reakcija trebala je biti sasma drugačija. Npr. oba dva smo zaslužni za taj gol i zato se grlimo i trčim k tebi ususret koji si zabio gol. Ali ne, Ribery ostaje ohol, arogantan. Kakva dvoličnost. Njegova vjera je najobičniji opijum za narod.
I kod nas u Međimurju za većinu vjernika vjera je samo opijum. A dokaz su tome naša općinska vijeća. U njima sjede i odlučuju većinom oni koji ne idu u crkvu. A gdje su vjernici? Ako se vjernik ne angažira u društvenom životu svoje općine onda je ta njegova vjera najobičniji opijum, njegova vjera je mrtva. Žalosno je to ali je tako, dragi naši župnici. Ali vi ćete i dalje po svojem. Evo npr. u korizmi smo pjevali a i dalje ćemo pjevati “Neka i na mene dođu patnje za me podnesene Sina Tvojeg ranjenog”, a s druge strane svaki dan se molimo da budemo zdravi mi i naša djeca. Kakva dvoličnost.
Važno je da u crkvi imamo što više onih koji se zovu ovce.
August Novinščak, München