Treba čuvati KAJ!

Mnogi Međimurci raspravljaju da treba čuvati KAJ, no međutim, on i dalje stari. U naše je Međimurje prodrla štokavština jer se većinu vremena njome služimo: u vrtićima, škola, sveučilištima, na poslu. Kod kuće se (većina) služi dobro nam poznatim kajem. Napisala sam „većina“ zato jer studenti koji studiraju u Zagrebu, kad se vrate u zavičaj govore štokavskim govorom, a oni koji studiraju južnije, „dalmatinskim govorom“.
Nitko se ne srami govoriti tim narječjem kod kuće, ali zašto u javnosti govore drukčije? Zar kaj (i ča) nije naš materinski jezik? Pitanje je o kojem bi se moralo raspravljati.
Starije generacije (naše bake i djedovi) ničeg se ne srame. Oni tijekom boravka izvan Međimurja govore materinskim jezikom. Tim bismo putem mi trebali krenuti, a ne da nas nadjača neugoda i sram.
Koliko puta znam čuti u gradu žargone koje mlađi upijaju preko medija, a možda i ne razumiju njihovo značenje. Kad bismo pitali učenike osnovnih škola značenje nekih riječi, zasigurno bi samo blijedo gledali i pomislili: „Od kud je spukla tu reč?“.
Činjenica je da kaj polako nestaje. Zato treba zaustaviti njegovo starenje i čuvati naš dragi kaj u svim mogućim situacijama i događajima.
O ovoj se temi nekoliko puta pisalo, ali i dalje nitko ne mari za to. Ponosna sam Međimurka, studiram u Međimurju i tu ću ostati. Nikakvi me novci ni drugo ne će otjerati iz Međimurja jer sam previše za njega vezana. Osjećam se ispunjeno kad odem do bake i s njom pričam o starim riječima. Poučava me.
Zapisivala sam stare nedeliščanske riječi u svrhu izbornog kolegija na fakultetu Kajkavsko jezično blago. Sad to čuvam pohranjeno da mogu svojim daljnjim generacijama pokazati neke riječi, za njih, tuđice. Uzmimo nekoliko riječi koje su manje poznate mlađim generacijama:

* šamlek (drveni mali stolac)
* puška (osim oružja, to je i smotuljak cvijeća koji se nosi u crkvu na Cvjetnicu)
* petati (dirati)
* rafunkerač (dimnjačar)

Sigurna sam da će njima to biti nepoznato upravo zbog utjecaja hrvatskog standardnog jezika koji ih okružuje. Pitamo se što treba učiniti da se to promijeni, pronalazimo načine. Smatram da to ovisi o pojedincu zasebno.
Onaj tko kaj odbacuje zbog društva, okoline, tom nije moguće natrag usaditi njegov urođeni govor.
Završila bih osobnim stihovima o kaju.

ČUVAJMO KAJ!

Čuvajmo kaj!
Pitate se zakaj?

Kaj bumo znali,
da nesmo mali
jer nam je Međimurje malo.
Da nam je v životu ono čuda dalo.

Čuvajmo kaj!
Pitate se zakaj?

Kaj ne bumo morali iskati kaj
i kaj se ono ne bu skrilo v gaj.
Nek nam pri srcu navek ostane
za zadnje nam bogečke dane.

Dijana Fekonja