U djetetovom interesu

Ja sam majka osmogodišnjeg sina i kad kažem da se nam čitav život vrti oko djeteta, to razumiju svi roditelji. Nekako se život tako posložio da čitava obitelj živi kroz to dijete i za to dijete – muž i ja se brinemo da bude uspješan u školi, da ima i neke izvanškolske aktivnosti, baka da ne bude gladan, da bude dobro obučen… Uža i šira obitelj često mu donira i neke novce. Nije to veliki novac, ali … ne treba baš sve potrošiti na slatkiše i nepotrebne igračke. Od ranog djetinjstva smo ga učili da je dobro štedjeti, jer tako će imati više, jer eto, banke su dobre i daju mu dodatni novac zato jer štedi. Znam ja, i svi vi, da banke nikada, ama baš nikad ništa ne daju a da ne dobiju malo više. No, činilo mi se da je ipak dobro razvijati u djetetu štedljivost po onoj „štedi kada imaš, da bi imao onda kada nemaš“. Obratite pažnju na ovo „da bi imao onda kada nemaš“.
Dakle, moj je sin uštedio neki novac, par tisuća kuna. I pošto ja sebe smatram odgovornim roditeljem, dakle odgovorna sam i za njegove financije – smatrala sam da trebam poduzeti nešto s tim kunama jer svakodnevno nam mediji najavljuju devalvaciju, a i tečajne liste govore da kuna slabi. Zaključak mene i mog muža je bio da bi bilo dobro da te sinove kune pretvorimo u eure. Tako bi zaključili svi odgovorni roditelji, zar ne?
No tu sad počinje pravi zaplet. Moglo bi se reči drama. Ili komedija? Tragikomedija!
Pokušala sam putem mebaneta prebaciti taj novac na svoj račun jer pošto samo taj PIN znam, moći ću novac dignuti i pretvoriti iz u EUR-e. Hop! Nemoguća transakcija po Obiteljskom zakonu! – iskočila je crveno uokvirena poruka. Zovem ja u Međimursku banku i nakon par prespajanja dobivam kompletno objašnjenje: tako je, ja kao roditelj više ne mogu dizati novac sa djetetova računa. Mogu, s obzirom na njegovu dob, dignuti 1.062,00 kune mjesečno i moramo doći moj muž i ja zajedno i tamo potpisati neku izjavu, donijeti izvod iz knjige rođenih, dakle obavezno oba roditelja zajedno. To valjda da ne bi ja slučajno sama došla u napast i bez znanja muža i sina digla sinove novce i potrošila iz na neku luksuznu manikuru ili tome slično. Ako i potrošim na manikuru, neka to i muž zna! Ali ja ne mislim taj novac potrošiti na sebe već pretvoriti ih u eure i pokušavam sačuvati vrijednost te štednje. No ovim tempom trebat će nam nemali broj mjeseci da dignemo sve kune i pretvorimo ih u eure, i svaki mjesec trebamo zajedno hodočastiti muž i ja u banku i moliti naš novac, oprostite, novac našeg sina. I da, čini se da ćemo svaki mjesec za 1.060,00 kuna moći kupiti sve manje eura!
No dobro, ima i drugi način.
Lakši, teži? Prosudite sami. I da, sve to prije navedeno i ovo poslije „omogućio“ nam je Obiteljski zakon.
Možemo dignuti veću sumu novca, mi kao roditelji u ime našeg sina ako u priču (prije rekoh tragikomičnog žanra) uključimo Centar za socijalnu skrb. Procedura je slijedeća: Moramo doći muž i ja, obavezno oboje, u Centar za socijalnu skrb i pokrećemo upravni postupak preko Centra kojim tražimo da nam se omogući podizanje novca sa djetetovog računa i trebamo navesti svrhu i priložiti npr. predračun ako je to nekakva roba. Usput priložiti još papira, presliku knjižice, izvod iz knjige rođenih… možda još nešto, ali se ne sjećam što. Naravno, to što kupujemo mora biti ocijenjeno kao djetetova potreba, dakle kompjutor, dječji namještaj, televizor je već diskutabilan… Dakle jasno vam je – nema varanja. Ako ste slučajno ostali bez posla, ili i kao zaposleni ne primate plaću, a zima je stisla i treba platiti grijanje, zaboravite djetetovu štednju. Dizanje u tu svrhu nije u njegovom interesu! Nakon pokretanja upravnog postupka, čekate da Centar izda rješenje kojim idete u banku i to opet obavezno oboje, i uz tako predočenu dokumentaciju, banka isplaćuje novac. Koliko se čeka da Centar izda rješenje, ne znam, ali znam da upravni postupci mogu trajati i trajati. A kuna slabi i slabi. Usput sam čula jednu sličnu priču, a koja je još puno tragičnija od naše. Naime, obitelj se odjednom našla suočena s teškom bolešću djeteta i trebala im je svaka kuna da osiguraju liječenje djeteta. Naravno da su računali i na djetetovu štednju. Ali… ni u njihovom slučaju nije išlo bez Centra za socijalnu skrb kojem su morali predočiti svu medicinsku dokumentaciju, gubiti sate na različite papire, potvrde, uvjerenja. I umjesto da se svi koncentriraju na ozdravljenje djeteta, trebaju gubiti vrijeme i uvjeravati pobrojene institucije da eto zaista žele izliječiti svoje dijete, a ne potrošiti taj novac na nezaboravni vikend u Opatiji!
Imala sam onda drugu ideju: Hajde da mi otvorimo devizni račun na sinovo ime (usput platimo troškove otvaranja računa, vođenja računa…) i samo ove kune prebacimo u eure (usput platimo razliku između prodajnog kupovnog tečaja), pa neka ostanu u banci do njegove punoljetnosti. Ali šipak, ni to nije baš tako – i tu akciju i transakciju mora odobriti Centar za socijalnu skrb putem rješenja. Zašto u ovom slučaju treba uključiti Centar, nije mi baš jasno. Naime, sve ostaje u banci, roditelji i dalje ne mogu koristiti taj novac… čemu onda Centar? Osim da se ušićari nekoliko kuna taksi i bančinih naknada za otvaranje, zatvaranje računa…

Ja se na kraju pitam, na koga sam ja u stvari ogorčena? Da li na službenicu u Centru za socijalnu skrb koja eto mora raditi po Zakonu? Mora tako raditi i točka, ali sigurno ne štedi u djetetovo ime. Ili možda ipak da, jer lako će ona sebi izdati rješenje. Da li sam ogorčena na bančine službenike, koji isto tako moraju raditi po Zakonu? Oni isto vjerojatno ne štede u ime djeteta jer ipak moraju u slučaju isplate uključiti Centar. Ili oni imaju neke interne regule koje to zaobilaze? Ne znam, a i nije me briga. Dolazim do toga da sam ogorčena na zakonodavca koji je taj zakon donio. Eto naši vrli, dragi saborski zastupnici gledaju u interesu naše djece i brinu se da mi kao roditelji ne bi zastranili. Zato moramo kao odgovorni roditelji poštovati propisane procedure i provesti određeni broj sati po bankama, centrima, pritom uzeti slobodni dan ili na drugi način izbivati s posla, moraju se uskladiti oba roditelja, pritom plaćati parkinge po gradu, plaćati takse (to ne znam za sigurno ali pretpostavljam), plaćati kojekakve bančine troškove koji su proizišli iz eto ovakve roditeljske inicijative.
Sve do sada opisano je tragično. Što je onda komično u priči? E ja ću poštovati zakonsku proceduru i izvući taj novac iz banke, svakako. Isto tako trudit ću se to ispričati što većem broju ljudi, usmeno, na blogovima, u novinama… Tako ćemo svi dobiti: roditelji koji su namjeravali svojim potomcima otvoriti neku štednju – razmislite dvaput, triput, petput. A Centar imat će više vremena da se bavi onim što mu je sadržano u nazivu – socijalom, što da se zamaraju nama koji eto igrom slučaja još nismo „socijala“, samo im oduzimamo vrijeme koje bi svrsishodnije mogli potrošiti. A treći igrač u ovoj priči – što da se banke petljaju s tamo nekom dječjom štednjom, to je tako mala lova da će se oni samo posprdno nasmiješiti i odahnuti. I bankari će se sretno okrenuti poslovima s teškim milijunima, milijardama, kuna, eura, što li već. A jel njima lova pada s neba il lovu netko treba uložiti?
Podaci poznati Uredništvu