U ime vatrogasaca, hvala Vladimiru Kapunu!

U »Sitnicama« Vladimira Kapuna u više navrata smo čitali o povijesti vatrogasne službe. Tako i u »Međimurju« od 8. srpnja o. g., između ostalog, piše da je još 1830. godine Čakovčanac, Stjepan Karlo Eybeck, nabavio u Beču dvije ručne štrcaljke – »velike, na kotačima, za konjsku vuču…« - za Čakovec. U nastavku, Kapun, navodi: »Bilo je to vrijeme u kojem se u svjetskim razmjerima tek počelo razmišljati da se gašenje požara ne smije prepustiti stihijskom okupljanju svijeta…«. Posebno je dojmljiva konstatacija autora, kao nevatrogasca već pravog učitelja: »U dosad nezapaženom i nedovoljno korištenom povijesnom izvoru…« kakva se ne čuje i ne pročita od onih koji se zaklinju u vatrogastvu. Dodajmo koji su bili, ili su danas, odgovorni za to organizaciju odnosno službu obrane od požara. Navodi Kapuna su neoborive povijesne činjenice i hvalevrijedan prilog povijesti međimurskog vatrogastva i šire što, nažalost, aktualna vatrogasna povijest u Međimurju i Hrvatskoj ne poštuje. Vatrogasna povijest, odnosno povijest nastanka i djelovanja vatrogasne službe, zahvaljujući odgovornima za vatrogastvo, službeno se smatra, vodi, piše, za Međimurje od 1875. godine jer su tada osnovana dobrovoljna vatrogasna društva u Prelogu i Čakovcu. Zašto? Zato što se nikada nitko od vatrogasaca nije pobrinuo za svoju povijest, tj. što nije istražena povijest vatrogasne službe, odnosno obrane od požara na tlu Međimurja već se kao povijesni početak uzimala godina osnutka prvih dobrovoljnih vatrogasnih društava. Drugim riječima u vatrogastvu se povijest piše od osnutka DVD-a, a ne od organiziranja vatrogasne službe. Svi oni koji smo to drugačije tumačili i dokazivali povijesnim činjenicama nismo dobro došli, čak sa izrazima nepoželjnosti u službi obrane od požara. 

U Čakovcu su prije 150 godina djelovala tri »plaćena« vatrogasca koji su skrbeli za tri ručne štrcaljka, uključivo s obvezom za dopremu na garište. Podturenski vatrogasci su bili u zadnjeg desetljeća 19. st. u Čakovcu na ispraćaju posmrtnih ostataka Ugarskog predsjednika, a povijest vatrogasne službe u Podturnu se piše od 1925. godine. Što reči na »sitnicu« da je 1810. godine Magistrat Varaždina kupio ručno štrcaljku od skladišta soli u Prelogu? Razumljivo je samo posebi da spomenute ručne šprice iz 1810., 1830. i 1864. godine kao i mnoge druge postojeće, a neistražene, nisu bile suveniri ili igračke u vremenu za koje nevatrogasci govore da se u svjetskim razmjerima počelo razmišljati o organiziranoj borbi protiv požara. Dodajmo kako je osim ručnih štrcaljki tada bilo i drugih sadržaja o djelovanju vatrogasne službe; razna oruđa, ljestve, posude za vodu, bunari, propisi, nadzor i, dakako, organizirano ljudstvo.

PS: U hrvatskom vatrogasnom prostoru je isto stanje jer se povijest hrvatskog vatrogastva piše od 1864. godine kada je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin pod nazivom »Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor«. Jao si ga onome tko se osudi toj činjenici, koja jest činjenica ako se piše povijest nastanka i razvoja dobrovoljnog vatrogastva u Hrvatskoj, proturječiti pa makar i povijesnim izvorima da je diljem Hrvatske prije toga u mnogim gradovima uređena, osnovana, vatrogasna služba, dakako na drugi način od dobrovoljne. Nezapaženim i nedovoljno korištenim povijesnim izvorima prof. Kapuna dodajmo neistražene i do danas nikada korištene izvore; NAREDBU Kraljice Marije Terezije o organiziranju obrane od požara u trgovištima, zatim uredbu Ilirske provincije ili, primjerice, Ugarske propise o organizaciji vatrogasne službe u 19. stoljeću.

Antun Novak