U sjećanje na Tomislava Pergara

Dok ovo pišem, 27. je siječnja 2012. godine, prva godišnjica smrti mog dragog prijatelja. Teško je naći riječi koje će izraziti bol i tugu, koje čovjek osjeća kad izgubi nekog koga je volio. Kako je tek onima koji su mu bili najbliži. Prošla je godina dana, ali još uvijek ne mogu pojmiti da mu se dogodilo nešto tako strašno. Svaka smrt je teška, ali skončati život na taj način, da te netko iz obijesti i zabave pretuče golim rukama, meni je nezamislivo. A opet, istina je. Uopće ne želim ulaziti u razloge sukoba koji je to potaknuo, jer tu vjerojatno svatko ima svoju verziju priče. Samo se pitam kakav to čovjek moraš biti, da nekoga premlatiš tako da padne na pod, još ga koji put udariš, vidiš da je bez svijesti, ali umjesto da onda ono nešto ljudsko u tebi proradi i da barem pozoveš Hitnu pomoć, ti se okreneš i odeš, ostaviš čovjeka da umre, ne osvrnuvši se. I umjesto da takve ljude dostigne ruka pravde, oni nakon godinu dana slobodno šeću ulicama. Možda da je Tomica bio sin nekog od imućnih, važnih i utjecajnih ljudi, možda bi istraga i suđenje bili davno završeni, a krivci u zatvoru, gdje im je i mjesto. Ali nije. Tomica je bio sin jednih sasvim običnih ljudi, čovjek sa mnogim vrlinama i manama, običan čovjek poput mnogih od nas. Za takvog se običnog čovjeka istraga i suđenje mogu otezati u nedogled, a kazne za njegovu smrt biti minimalne. Ne znam da li te osobe koje su ga mučki ubile imaju savjest, ali jednom će i oni morati svojoj djeci pogledati u oči i objasniti što su napravili. Možda je uzaludno o svemu tome uopće razmišljati, jer nečija eventualna grižnja savjesti ili zatvorska kazna ionako ne mogu vratiti ljudski život, a to je ona činjenica koja najviše boli. Ali ovo pišem da ne bi netko slučajno pomislio da je Tomica zaboravljen, jer svakodnevno živi u mislima svih nas, koji smo ga voljeli. Bio je to čovjek pun pozitivne energije, veseo, nasmijan, druželjubiv, nestašan, uvijek spreman pomoći kome god je trebalo. Kao takav, ostat će zauvijek u sjećanjima onih, koji smo imali priliku poznavati ga i družiti se s njim. Laku noć prijatelju, neka te čuvaju anđeli!
L. K., Čakovec