Velečasni, pa u zatvoru!

Katolički svećenik Maximilian Kolbe završio je u “bunkeru smrti”, njemački fašisti u drugom svjetskom ratu ubili su ga. Javio se dragovoljno da ode u smrt.
Naime, kocka je pala na jednog oca mnogobrojne obitelji. Svećenik Kolbe izašao je iz reda u logoru na kojega kocka nije pala i “naredniku” rekao: Umjesto ovoga čovjeka koji je otac jedne obitelji idem ja u smrt. To je veličina svećenika! S druge strane svjedoci smo prošlih dana teške i sudbonosne tragedije našeg hrvatskog svećenika koji je dignuo ruku na svojeg bližnjega i ubio čovjeka.
Kakva tragedija, kakav paradoks. I jedan i drugi propovjedali su o opraštanju, o ljubavi prema bližnjemu. Ovaj drugi propovjedao je jedno a činio drugo. Nameće se zaključak: Nešto je trulo u našoj katoličkoj crkvi. Nakon pada komunizma naši svećenici kao da su postali bahati, arogantni - natječu se međusobno tko će imati ljepši i veći farof, luksuzniji auto, zagovaraju celibat a krše ga, itd. Zbog takvog stanja mi vjernici apeliramo na biskupe da se i bez Vatikana mnoge stvari u našoj crkvi moraju promijeniti.
Prvo: Praksa je u političko društvenom životu naše Hrvatske da se načelnici mijenjaju nakon četverogodišnjeg mandata. Tako bi trebalo biti i sa župnicima.
Drugo: Veliki župni farofi trebaju pripasti karitativnim djelatnostima i socijalnim udrugama. Mali apartman dovoljan je za župnika koji ionako živi u celibatu.
Treće: Biskup ne bi smio dozvoliti da Kristovi propovjednici voze skupe automobile jer nije moralno da nam crkvena zgrada propada zbog vlage dok s druge strane na parkiralištu pred farofom stoji teški mercedes.
Četvrto: Župnik je naš “duhovni vođa” i zbog toga nebi se smio baviti nekim drugim unosnim “biznisom”.
Peto: Mi katolici nismo samo vjernici već smo uključeni u društveni život naše domovine i težimo napretku u svakom pogledu. Zbog toga trebalo bi izbaciti iz naših molitvenika i pjesmarica pjesme koje odudaraju od stvarnosti kao npr. “Neka dođu i na mene patnje za me podnesene Sina Tvojeg ranjenog”, ili “Daj mi jade jadovati želja mi je jedina”, ili ono “Plakati u ovoj suznoj dolini”. Mi kršćani nismo tu da jadikujemo i plačemo nego da pozitivno gledamo u budućnost i borimo se za bolji svijet.
Šesto: Crkva mora biti slobodna od politike. Jedan primjer: ako biskup dođe na župu radi jednog slavlja na župniku je obaveza da “dobrodošlicu” i cvijeće biskupu pruži osoba koja je praktični vjernik a ne osoba koja pripada rodbinski načelniku ili predsjedniku općinskog vijeća.
I na kraju, Isus je pred dvije tisuće godina kritizirao židovske svećenike i carinike kada ih je nazvao “objeljenim grobovima” - izvana huj, iznutra fuj.
Dao dragi Bog da na našim farofima bude što manje “objeljenih grobova”.
Grupa vjernika
iz Münchena