Zalažemo se za aktualna egzistencijalna pitanja Hrvata

Uvredljivim člankom u listu Međimurje od 11. listopada 2011. godine oglasio se, ne prvi puta gospodin, navodno Marđetko, koji govorom mržnje podmeće ustaštvo, laži i svoje paranoje bez suvislih argumenta. Naziva nas nostalgičarima davno propale tvorevine, a svojim nastupom brani tvorevinu koja nije bila ništa manje bolna i krvava. Koje li kontradiktornosti! Naziva nas nepotpisanima, a sam krije svoje puno ime kao zmija, iz Edenskog vrta, noge. No, samo za informaciju njemu i sličnim kritičarima, koji se nisu ni usudili (ili nisu dovoljno pismeni) barem proučiti ‘objekt’ na kojem baziraju svoje kritičke osvrte, URV Hrvatski Domobran  upisana je u registar Udruga Republike Hrvatske pod brojem 471, knjiga V., dana 27. veljače 1991. pri tadašnjem Ministarstvu za pravosuđe i upravu, davno prije kojekakvih tzv. antifašističkih udruga, koje niču u posljednje vrijeme kao gljive poslije kiše, prazneći proračun Neovisne Republike Hrvatske  na račun svojih projugoslavenskih teza. Udruga od navedene godine aktivno djeluje na području čitave Republike Hrvatske, a u sklopu navedene središnjice i naš Ogranak, čiji su članovi Izvršnog odbora od predsjednika do njegovih zamjenika, te tajnika punim imenima i prezimenima javno dostupni javnosti samo jednim klikom na službenoj web stranici Udruge.  
Pa kad već spomenuti razjašnjava fenomen nacionalne slobode u tzv. oslobođenju Međimurja, zašto ne spomene prvo proglašenje NDH upravo u Čakovcu, 7.4.1941. od strane gradskog ljekarnika Teodora Koršaka, te hrvatske trobojnice izvješene po čitavom gradu puna tri dana prije uspostave navedene države. Kakvu su to tada nacionalnu slobodnu očekivali ti isti Međimurci?
A što se pak  tiče već ‘prožvakanog’ Kalničkog partizanskog pokreta i njegove  uloge u tzv. oslobođenju Međimurja, zašto spomenuti autor članka nije barem iz ‘počasti’ spomenuo pripadnike Sovjetske i Bugarske armije, tadašnjih Titovih saveznika koji su i prije raznoraznih partizanskih odreda pročešljale ovaj dio svete nam Međimurske grude, pritom iza sebe ostavljajući prazne štale i podrume, te nerijetko obeščašćene međimurske žene i njihovu poniženu djecu.
Držimo da bi se gospodin Marđetko morao zamisliti nad starom arapskom poslovicom koja kaže: ‘Ako govoriš neka tvoje riječi budu vrjednije od tvoje šutnje!’  Spomenutome ni to sve nije dosta, pa piše hvalospjeve na račun tvz. antifašista, usput nam stavljajući u usta nešto što nismo nigdje izrekli, a najžalosnije je da se pritom ne biraju riječi, već  vođen svojim anarhoidnim komunističkim duhom blati Hrvatsko domobranstvo u svim pogledima. Tako on zapravo blati i 11. rujna 1848. godine kada je Josip ban Jelačić sa hrvatskom vojskom, pretečom ‘Hrvatskog domobranstva’ gotovo nakon stoljetne mađarske vladavine preuzeo prevlast nad Međimurjem. Tu još treba napomenuti i 1918. godinu, te tadašnjeg glavara stožera vojske SHS potpukovnika Slavka Kvaternika (kasnijeg proglasitelja NDH te ministra Hrvatskog domobranstva, koji se zbog nesuglasica sa Pavelićem povukao s te pozicije), koji je sjajnom logistikom i vojnim planom predvodio nekoliko mješovitih hrvatskih četa i konjičkih divizija među kojima su bili i ‘Hrvatski domobrani’, te oslobodio 24. prosinca Međimurje od mađarske vlasti u jednom jedinom danu uz minimalne gubitke.
No, da ne bi bilo da je spomenuti blatio Hrvatsko domobranstvo samo u dalekoj prošlosti, prisjetimo se mjeseca svibnja 1993. godine kada su vojnici i časnici Domobranske bojne Čakovec ispred Starog grada dali svečanu prisegu, a zastavu s geslom Zrinskih “Navik on živi ki zgine pošteno” blagoslovio je gvardijan Ivan Lončar. Svi su oni sa ostalim pripadnicima ‘domobranskih pukovnija’ čiji je utemeljitelj, pokojni general Zvonimir Červenko stali na branik naše Domovine kada je to bilo najpotrebnije!
I tako, iako spomenuti gospodin Marđetko ne pokazuje baš previše znanja iz osnova povijesti o oslobođenjima Međimurja, isti se upušta u još opširnije pojašnjavanje ‘Žrtava Pavelićeva režima’ gdje navodi domobrane u 2. svjetskom ratu koji su prisilno poslani na istočni front sve do Staljingrada i žrtvovani za tuđe interese, ali isti zaboravlja (najvjerojatnije namjerno), da je onaj dio spomenutih koji su uspjeli preživjeti tu Rusku kalvariju zarobljen i prebačen na jugoslavenski front, točnije u Srbiju, gdje su pod zapovjedništvom Marka Mesića (prije potpukovnika viteza NDH) regrutirani u ‘1. jugoslavensku brigadu’ koja je kasnije pripojena ‘4. jugoslavenskoj armiji’ te su u borbama kod Čačka praktički žrtvovani protiv Nijemaca na strani partizana, a kasnije se isto ponavlja i na Srijemskom frontu te u okolici Slavonskog Broda. Jedan od rijetkih preživjelih, prije spomenuti Marko Mesić (kasnije doživio veliku tragediju pod čudnim okolnostima) te još vrlo mali broj preživjelih bivših hrvatskih legionara dočekalo je kraj 2. svjetskog rata, ali svi pod sumnjom jugoslavenskih vlasti da su zavrbovani od ruskih obavještajnih službi kao NKVD špijuni i agitatori, dok im je očito nacistička prošlost koju spominje Marđetko uglavnom oproštena.
Dakako, tu autor ne staje sa klevetama i lažima, te se ponovno spominje nedavni ‘slučaj Veljun’ , iako ga je već spominjao prije mjesec-dva također u listu Međimurje iznoseći prijepise iz nerelevantnih medija, u kojima je osumnjičenoj grupi stavio na teret tzv. vandalstva za koja ih čak ne sumnjiči ni policija, niti se igdje spominju u policijskom izviješću. Ne želeći se uplitati u službenu policijsku istragu navedenog slučaja koja još traje, bilo bi korektno prema javnosti samo spomenuti što u povijesnom kontekstu znači tzv. kosturnica, odnosno spomenik, postavljen u mjestu Veljun u Karlovačkoj županiji nedaleko od grada Slunja. Prije svega, bitno je napomenuti da je na spomeniku naznačeno 528. lokalnih žrtava ustaškog terora (ne 525. kako navodi Marđetko), no na temelju istraživanja Komisije za utvrđivanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća, na čitavom prostoru Općine Veljun, od svih vojski, koje su se tu kretale smrtno je stradalo od 1941-1945. manje od 400 ljudi, te za to postoji i pisana dokumentacija. To nam daje naslutiti da je zapravo riječ o mitu koji je nametnut od strane velikosrpske politike, a žalosno da ga probavljaju neki koji sebe smatraju Hrvatima. Prema iscrpnim istraživanjima Mr. sci. Dragana Hazlera na području mjesta Veljun, točnije u Hrvatskome Blagaju, lokalna četnička grupa sa nekolicinom partizana predvođeni pravoslavnim popom Brankom Dobrosavljevićem u noći sa 5. na 6. svibnja 1941. mučki ubija hrvatsku obitelj mlinara na Korani, Jose Mravunca. Cijela osmeročlana obitelj je pobijena i bačena sa litice na obalu Korane, osim preživjele, tada 13. godišnje djevojčice Milke Mravunac (danas živi u Zagrebačkim Dugavama), koja je jedina živa bačena na trupla svoje porodice, te je tako uspjela preživjeti i doći do sela Hrvatski Blagaj, gdje je vidno izmrcvarena, u šoku i plaču potražila pomoć u prvoj kući obitelji Grašić.
Nakon što se pročula priča o mučkom razbojstvu, na mjesto zločina dolazi sudska komisija, a za njima i Prijeki sud iz Zagreba. Iz Zagreba također dolazi i dvadesetak redarstvenika, te jedan vod ustaša pod zapovjedništvom Maksa Luburića. Nakon hapšenja počinitelja prema iskazima svjedoka (gosp. Nikola Filipčić još je danas živ), prema čemu im je i suđeno uz dokumentaciju koju su sudski istražitelji pronašli u sjedištu popa Branka Dobrosavljevića.
Na smrtnu je kaznu osuđeno 27 četnika, dok je 8 komunista osuđeno dugogodišnjim zatvorom. Streljački vod strijeljao je sve do jednog optuženog u neposrednoj blizini prijašnjeg masakra za koji im se sudilo, te su tu i pokopani. Kasnije su zbog te odmazde u osvetničkom žaru pobijeni mnogi Hrvati sa tog područja, no o tome se danas ne priča. Nakon završetka 2. svjetskog rata, šef  Udbe u Slunju, Petar-Pepa Zinaić sa svojim suradnicima prenosi kosti strijeljanih iz Hrvatskog Blagaja u novo izgrađenu kosturnicu uz glavnu cestu u Veljun, gdje nikada nije pala nijedna žrtva 2. svjetskog rata. Na spomen ploču ugravirano je 528. srpskih žrtava ustaškog terora, a ista je uz velika zalaganja Milorada Pupovca obnovljena hrvatskim novcem nakon Domovinskog rata, te postavljen novi ćirilični natpis (stari je bila na latinici). No, mentalni sklop našeg naroda vjekovima je služio tuđincima, nikad svojima. Gospodin Marđetko je pravi primjer za to, jer očito više cijeni tuđu laž nego Hrvatsku istinu. Isto tako spomenuti napuhava zločine kojih je, istina bilo za vrijeme NDH, ali isti ne želi biti sasvim objektivan i spomenuti da su dva najzloglasnija ustaška logora Jasenovac i Staru Gradišku koristili i komunisti nakon rata za ‘lomljenje kostiju’ svojih političkih protivnika, znači da bitne razlike u represivnosti navedenih režima nema.
Dakle, mi kao Udruga ograđujemo se i osuđujemo sve totalitarističke sisteme (što gospodin Marđetko nigdje nije spomenuo u svoje ime, već ‘krvavo brani krvavim’), ali isto tako nam je cilj borba za istinu i pravednost, te promicanje kulturnih, povijesnih i nacionalnih značenja, dok je naša snaga ljubav prema zavičaju i domovini, odnosno naš nacionalni ponos kao bitni element ljudskoga razvoja, te uvjet duhovnog i moralnog života.
   Jedina konstatacija u kojoj se možemo složiti sa autorom cjelokupne sage o antifašistima, jest ona koja ističe da bi nam bilo bolje baviti se egzistencijalnim pitanjima suvremenog hrvatskog čovjeka i njegovom društvenom  položaju. No to nije lako, jer bez da se objektivno i korektno podrežu repovi prošlosti nema nam stabilne budućnosti.
Izvršni odbor
Hrvatskog domobrana,
Ogranak Varaždin-Čakovec