Zapostavlja se uloga radničkih vijeća

Traje to već desetak godina, a potvrdilo se i u nedavnoj raspravi o izmjenama Zakona o radu: ne spominje se uloga i značenje radničkih vijeća u reguliranju bitnih značajki iz domena radnih odnosa i radničkih prava (radno vrijeme, dodaci na plaću itd.). Kolumnist »Međimurja« navodi požrtvovnost saborskog zastupnika Dragutina Lesara u predlaganju 36 amandmana na predloženi ZOR. Ali ni agilni Lesar nije spomenuo ulogu radničkih vijeća, recimo u odlukama o produženju radnog vremena i svemu ostalom iz domene radničkih prava. Barem se to ne vidi iz pisanja medija. Učinio je to drugi jedan zastupnik upozorivši kako je propuštena prilika da se proširi i učvrsti status i karakter radničkih vijeća. “Ostalo se na tome da je poslodavac obvezan informirati radničko vijeće, ali ne i savjetovati se s njime, a kamoli suodlučivati.”

A upravo se o tome radi. Propuštena je prilika da se i u Saboru otvori tema razvoja industrijske demokracije, participacije radnika u upravljanju, razvoju neposredne demokracije i u radnim kolektivima, bez obzira radilo se o državnim ili privatnim tvrtkama, pogonima i servisima. Valja ovdje spomenuti jedan primjer iz Ivanca, primjer koji govori o samoinicijativi radnika da sami odlučuju ako su organizirani da kao dioničari u radu donose odluke: radnici ITAS-a kao udruženi dioničari, našavši se pred financijskim teškoćama svog poduzeća, odrekli su se privremeno polovice svojih plaća i tako spasili svoju firmu. Nisu pitali za radno vrijeme.

To je pred nama: udruživanje radnika. Čovjekova je težnja da slobodno odlučuje o svom životu, da samoupravlja, sam ili udružen, o radnom procesu. Ta težnja je imanentna njegovoj općoj težnji za slobodom kroz čitavu ljudsku povijest. To je esencija ljudskog bića. Normalno je očekivati da će ta pitanja pokrenuti ne samo socijaldemokrati, nego i laburisti (i ovi u Međimurju), članovi ORAH-a i sličnih udruga u osnivanju (po uzoru na “Radničku frontu”, koja se ovih dana iskazala prosvjednim pjevanjem radničke “Internacionale” na galeriji Sabornice dok su zastupnici odlučivali o ZOR-u).

Općenito, pred nama je, po primjeru Slovenije, osnivanje hrvatske Udružene ljevice. U Sloveniji su oni na nedavnim parlamentarnim izborima osvojili 6 posto glasova i dobili 6 zastupničkih mjesta. Program im je, za naše prilike, revolucionaran: protivljenje privatizacijama državnih tvrtki, promocija zadrugarstva, radničkog (samo)upravljanja, otpisivanje dugova, demokratska kontrola nad bankama i velikim državnim poduzećima. U posljednjem broju “Vijenca”, glasila Matice hrvatske, Marijan Kostrenčić piše o radničkom zadrugarstvu u Europi i svijetu. Posljednjih godina u Francuskoj i Velikoj Britaniji pojavljuju se radničke zadruge na “zgarištima” nekoć moćnih kompanija. Radnici se udružuju da nastave proizvodnju. Država podupire takve projekte bankovnim jamstvima. U tom pogledu ističu se primjeri radničkih kooperativa u pokrajini Romagne u Italiji i Baskije u Španjolskoj.

Je li takvo što moguće u Međimurju na “zgarištima” nekada velikih kolektiva? Evo teme za naše kolumniste bez obzira na njihovo političko opredjeljenje. I za stranačka i sindikalna vodstva u Međimurju.

Ivo Horvat, 

Zagreb