Zašto anonimna junakinja?

U »Međimurju« od 10. lipnja o. g. na str. 46. čitali smo potresno priču kako je spašen život djeteta koje je bilo ugroženo požarom u osobnom automobilu. Svjedoci smo vremena kada se svakodnevno događaju ovakve i onakve smrti čovjeka u prometu. Mnogi prizori su jezivi, izazivaju razne vapaje ali i pozivaju na razmišljanje da li smo što učinili da se takva nešto ne dogodi. Stoga je zapis »Dječaka spasila anonimna junakinja« povijesni i poučni. Zašto povijesni? Jednostavno zato što je spašen jedan život čovjeka; život što je najveće bogastvo i sreća čovjeka. O tome bi na dugo i široko mogli pisati, a od te sastavnice spomenim o samo jedno koja dokazuje vrijednost života – borba za život, odnosno bojazan za smrt.

U spomenutom događaju daleko je važnije, ljudsko i humano, pitanje zašto anonimna junakinja? Iskrena čestitka na hrabrosti, a najprije na prisebnosti, te na ostaloj požrtvovnosti anonimni junakinji, koja unatoč iskazanoj skromnosti ne može i ne smije biti anonimna junakinja. Stoga upućujem apel sveopćoj javnosti, naročito za to ovlaštenim i odgovornim službama, s pitanjem zašto anonimna osoba koja je spasila nečiji život?

 Svi mi koji smo radili u vatrogasnoj i sličnim službama dobro znamo osječaj, odnosno doživljaj, kada je unatoč uspješne intervencije – brza, pogašenje požara i sprječavanje njegova širenja itd. – akcija završila s konstatacijom smrtnog slučaja čovjeka. Povratak je bio tužan i ovijen psihom (op. a. stresom) što, na žalost, nitko do danas ne prepoznaje i ne vrednuje. Tako bi bilo i u opisanom slučaju, danas običnom malom požaru jednog automobila što je ništa čudno ili nemarno jer se može dogoditi svakome, ako se u blizini nebi nalazila anonimna junakinja. 

Dakle, osoba koja ne smije biti anonimnost jer je ne »pet minuta prije ponoći« već pet sekundi prije smrti spasila jedan život. Na objavljenim fotografijama je vidljivo kako je požar bio u fazi maksimalno postignute temperature gorenja koja bi u djelićima sekunde gorivo tvar kakva je u unutražnjosti automobila pretvorila u plamenu buktinju, te tako »zarobila«, usmrtila, već uplašeno dijete. 

Dodajmo da je dječak vež udisao otrovne produkte gorenja, primjerice, ugljični monoksid.To potvrđuje iz zapisa izjava anonimne junakinje: »…vidjela sam dječaka od šest-sedam godina, već je sjedio za volanom, otvorila sam vrata i iznijela ga van. Rekla sam mu da se udalji od auta… ali se on ukipio paraliziran šokom.« Dakle, djetetu u takvom stanju za trenutak spasa više nebi bilo. 

Za koju minutu došli bi vatrogasci i »uspješno« za njih pogasili mali požar glede na vrstu požara, tehniku i sredstva kojima raspolažu za gašenje požara, a tada konstatirali najtežu i najbolniju konstataciju za vatrogasno službu – akcija uspješna sa smrtnim slučajem.

 U završnici opisa događaja, zadnji stavak, iščitavamo što je učinila inspektorica za zaštitu od požara te kriminalističko istraživanje, a policija da će podnijeti posebno izvješće državnom odvjetniku. 

Dodajmo da je u tom postupku bila uključena i Državna uprava za zaštitu i spašavanje. Međutim, za anonimno junakinju nigdje ne čitamo da li je tko podnio prijedlog za dodjelu priznanja – odlikovanja za takove poduhvate koja postoje u Hrvatskoj. S opravdanjem se možemo upitati ako danas postoji načelo »po službenoj dužnosti« da li će koja od državnih i javnih službi uključivo i razne komisije za priznanja na svim nivoima iskoristiti to pravo, tj. da anonimno junakinju predloži za izlaženje u javnost njezini anonimnost i skromnosti. Sve to  kao uzoran primjer u interesu javnosti i nenadoknadivo spašenog života dječaka – čovjeka.

Antun Novak