Zašto su zanemareni vatrogasni bunari? 

U drugoj polovici 20. stoljeća, naročito 50-tih i 60-tih godina, vatrogasna djelatnost je uveliko sadržavala aktivnost koja se zvala vodoopskrba kao važni segment sustava obrane od požara. Koliko je ta mjera bila znakovita govori činjenica da se obrađivala u sklopu stručnog obrazovanja vatrogasaca u nastavnim predmetima vatrogasna taktika, vatrogasna tehnika i preventiva. Pod vodoopskrbom se podrazumjevalo, osim prirodnih izvora vode – potoci, rijeke, jezera, stanje mlaka, privatnih bunara i tzv. javnih ili vatrogasnih bunara, a ponegdje i sabirnica –»cisterni« za vodu. Stanje takva sustava od popisa do održavanja radi pristupa vatrogasnoj tehniki i, dakako, pouzdanosti vode vodila je vatrogasna služba, najčešće zapovjednik vatrogasnog društva.
Povećane opasnosti od požara u tadašnjem tehnološku-tehničkom razvoju tražile su adekvatnu zaštitu, te su pred vatrogastvo postavljeni novi izazovi, odnosno zadaci za uspješnu gašenje potencijalnih požara. Sukladno tadašnjim uvjetima vatrogasna služba je zaštitu podigla, usavršila ako tome možemo tako reći za stupanj više, a na način da je prionula izgradnji pouzdanog sustava vodoopskrbe za gašenje požara. To pak je sadržavalo izgradnju vatrogasnih bunara ili spremnika za vodu koji su imali određenu količinu vode kao osnovnog sredstva za gašenje požara, a to iz razloga što postojeći sustav vodoopskrbe za gašenje požara nije bio pouzdan, tj. nije pružao zadovoljavajuće količine vode.
Svojevremeno je to bila glavna godišnja investicija, odnosno točka financijskog izvješća mnogih vatrogasnih društava. 
Kako to u dobrovoljstvu biva najviše se radilo bezplatno; prikupljanje dobrovoljnih priloga – financijskih sredstava po domaćinstvima, održavanju zabava i drugih priredbi, te dobrovoljni rad članova DVD-a i mještana. I tadašnje mjesne zajednice diljem Međimurja su financirale izgradnju vatrogasnih bunara, nabavom materijala, dok je u godišnjim planovima rada i izvješćima krovne organizacije međimurskog vatrogastva bila stavka o aktivnostima i financiranju izgradnje vodoopskrbnih objekata za gašenje požara. U izvješćima o radu  iz spomeutog razdoblja spominju se podaci o brojnom stanju vatrogasnih bunara po naseljima Međimurja. Dodajmo i činjenicu kako su mnoga vatrogasna društva kod tehničkog opremanja pri prijelazu iz ručne na motornu pumpu najprije izgradila bunare, tj. poskrbeli za vodu pa nakon toga za modernizaciju tehnike. Valja napomenuti i to da se ta mjera zaštite – izgradnja vodoopskrbnih bunara za gašenje požara -  naročito provodila u poduzećima jer nije bilo u Međimurju radne organizacije bez vatrogasnog bunara.
Pojedini vodoopskrbni objekti za gašenje požara ucrtani su u katastarskim kartama, a godinama su služili za snabdjevanje vodom građanstva i u drugim prilikama. Njihov kapacitet, tj. pouzdanost često se provjeravala ispumpavanjem prigodom raznih taktičko pokaznih vatrogasnih vježbi.
Dolaskom, odnosno izgradnjom vodovodne mreže uz koju je uvjet izgradnja hidrantske mreže za gašenje požara značaj vatrogasnih bunara je potisnut na marginu. Mnogi su čak zapušteni, na žalost napušteni i zaboravljeni, zatrpani i prepušteni zaboravu. Primjerice, u jednom našem mjestu izgrađena su četiri bunara promjera 1,5 m i dubine 6-8 m od kojih danas samuju dva, dok se za jednog ni ne zna jer je zavožen zemljom, unatoč toga što je izgrađen na tzv. neprosušenoj žili. Mlaka uopće više nema kao ni mnogih školskih bunara, a nekadašnji uređeni pristupi za crpljenje vode iz prirodnih izvora su san za današnje generacije.
Činjenica je kako je izgradnjom hidrantske mreže izboljšana vodoopskrba za gašenje požara što uz današnje stanje vatrogasne tehnike pruža zadovoljavajuću zaštitu. No, unatoč toga ne možemo biti univerzalni, tj. ne bi smjeli zanemariti i zaboraviti na vatrogasne i druge seoske bunare jer požarne, a i neke druge opasnosti u kojima je voda neophodna mogu nastati u situacijama kada postojeći sustav zaštite (hidrantska mreža) neće biti u funkciji. Tko jamči da će uvijek biti vode u vodovodno-hidrantskoj mreži? Imamo alternativu, »plan B«, rješenje vodoopskrbe za slučaj havarije ili nedjelotvornosti modernog snabdjevanja vodom. Ne nameće nam se pitanje kakvo ja stanje nekadašnjih vodoopskrbnih objekata u Međimurju?  Da lit ko zna za to stanje? Da li tko vodi evidenciju, popis, tih objekata – bunara?
Ako se prošetamo ili prevozamo po našim međimurskim mjestima, listajući knjigu života unatrag pola stoljeća, uočiti ćemo da u mnogim sredinama, ne samo što nema mlaka ni potoka, nema ni vatrogasnih, ni nekadašnjih školskih bunara, a rijetka imitacija »čigre« podsjeća ne neka prošla vremena.
Potsjetimo se da su ti vodoopskrbni objekti sadržavali pouzdane količine vode koja jednog dana može imati i širše značenje od isključive potrebe za gašenje požara. U vrijeme njihove izgradnje to su bile znakovite investicije za koju je bilo puno samoodricanja. Dodajmo i činjenicu glede obrta s pitanjem da li bi našli u Međimurju »zdenčara«, osobu koja zna iskopati bunar. U višegodišnjem obnašanju dužnosti inspektora za zaštitu od požara (1976. – 1990.) sjećam se da je samo jedna pravna osoba – Poduzeće za popravak željezničkih vozila – od organa uprave nadležnog za zaštitu od požara zatražila suglasnost, odnosno odobrenje za stavljanje izvan funkcije vatrogasnog bunara radi izgradnje razvojnih objekata.
Antun Novak,
Žiškovec