Zatvorila se knjiga života fra Ivana Lončara

Na veliki petak, 13. travnja, svoju bitku za život izgubio je fra Ivan Lončar. Vjerujem da su ga mnogi poznavali jer je devet godina služenja Bogu proveo ovdje u Čakovcu. Nekako u to vrijeme i mi smo se doselili u Čakovec. Tako je on bio i dio naših života. Mlad, zgodan, pun entuzijazma i bezgranične ljubavi prema Bogu. Slavili smo zajedno Božiće, Uskrse, Sv. Franju i mnoge druge svetkovine. Radovali se krštenjima, vjenčanjima, našim zajedničkim hodočašćima, a spustili suze na ispraćajima pokojnika. I dio njegove obitelji, kao prognanici svoje utočište, pronašli su tu u Čakovcu. U razgovoru s njegovom majkom skupila sam neka saznanja o njemu kao sinu, bratu, rođaku, susjedu...
Voljeli su ga neizmjerno. Uvijek s osmjehom, pun ljubavi i životne radosti, kao svećenik svoju radost podijelio je sa svima kad bi povremeno dolazio kući u Ilok. Ali njegove kušnje kao i kušnje svih svećenika velike su. Kao što reče majka jednog svećenika važe im se i mjeri svaka riječ, pokret, pogled. U jednom razgovoru povjerio se kako su dolazile cure i nagovarale ga da napusti Boga te da mu tu nije mjesto. Ali, on je odolijevao i bio vjeran Bogu. U tim radnim danima u njemu se rodila ideja da se krene u gradnju crkve na Jugu. I tu je naišao na nerazumijevanje. Govorili bi mu da nije vrijeme za takav projekat. Nije se dao pokolebati govoreći kako pravog vremena i neće biti. Niti sada a ni nikad više. I ne popustivši pritiscima gradnja je započela. Korak po korak, donacijama i dobrovoljnim prilozima vjernika uzdigla se velebna crkva na Jugu. I upravo prošle godine kad je fra Pero Horvat služio svoju mladu misu, fra Ivan je propovijedao osvrnuvši se pritom posebno na nas vjernike koji volimo osuđivati posebno nečije slabosti i propuste. Tu je bio i naš posljednji susret, stisak ruke... Bila sam ponosna što se uzdigao i krenuo dalje. Dobio je i župu u Požegi gdje je i završio ovozemaljsko putovanje.
I kad sam u subotu primila vijest o njegovoj smrti ni trenutka nisam dvojila da želim ići na pogreb. Pošla sam u samostan gdje je fra Anđelko već upisivao vjernike. Naši franjevci organizirali su autobus za Ilok. Popunili smo jedan mi i jedan vjernici s Juga. I opet putujem Slavonijom, preko Vukovara do Iloka. Na prošlogodišnjem hodočašću na tu destinaciju ja sam se zaljubila u Ilok. To mi je jedna od najdražih destinacija uz Opatiju, Dubrovnik, Istru... Uz to mi i sada imamo svećenika i časnu sestru iz Iloka. Neće im biti lako nakon fra Ivana ali itekako je moguće. Vjerujem da će fra Tomislav a i fra Marko sigurno slijediti Kristov put i ostaviti neizbrisiv trag u našoj sredini. Uvijek je dobro činiti dobro i znati prihvaćati, ljubiti i reći ne bahatosti, mržnji...
Na pogrebu fra Ivana Lončara okupio se izuzetno velik broj svećenika i nas vjernika. Sam pogreb vodio je naš provincijal i naš domaći sin Željko Železnjak. I on sam dobro je poznavao fra Ivana. O njegovom životu izrečeno je izuzetno puno pozitivnih stvari jer je uistinu bio prepun vrlina, ljubavi... No nešto ga je ipak slomilo i u jednom trenutku usmjerio na pogrešan trak. Ni on nije bio pošteđen slabosti a to prouzrokuje mnoge bolesti i patnju a postaneš nemoćan. Ipak, uspio se podići i krenuti dalje noseći svoj križ. Pročitano je i oproštajno pismo njegovih nećakinja koje su neutješno plakale. Time su izmamile i naše suze. Ispratili smo ga do njegovog posljednjeg počivališta, podno brežuljka u grobnicu odakle se pruža predivan pogled na Ilok i okolicu. U crkvi sv. Ivana Kapistrana održana je i misa zadušnica za fra Ivana. I misu je predvodio provincijal fra Željko Železnjak u koncelebraciji sa svećenicima. Osvrt na njegov životopis, odnosno same početke svećeništva predočio nam je njegov prijatelj iz tih dana fra Ante koji svoje poslanje živi u Njemačkoj. A bili su prije svega istinski prijatelji. Bilo je veoma dirljivo slušati neke crtice iz njegovog života. Jednostavan, skroman, blag, susretljiv, odgovoran, radostan i uvijek je imao vremena za druge. Bio je sve to naš fra Ivan Lončar, kojeg smo svi voljeli, poštivali, prihvaćali ga, divili mu se. Mislim da nema razloga za ljubomoru od strane bilo kojeg svećenika u našoj domovini. Svi oni koji su krenuli slijediti Krista imaju priliku da budu voljeni, omiljeni, prihvaćeni.
Ja osobno posebno sam radosna što pripadam ovoj našoj franjevačkoj župi. Njih je uvijek više i osjećam se sigurno i zaštićeno. Oni su naši kao i svi oni koji su tu službovali a sada drugdje žive svoje poslanje. Uvijek će biti naši ma gdje bili. Mnoge smo sreli i na sprovodu. Bili su to veoma upečatljivi susreti, radosni i prepuni emocija. Svi su oni ostavili neizbrisiv trag u našoj sredini.
Nakon obreda domaćini su nama i vjernicima iz Požege priredili bogati domjenak. Hvala im. Ostavili smo fra Ivana Lončara među svojima a mi krenuli među svoje u naše drago Međimurje. Sestra Miljana ostala je da malo bude sa svojima da zajedno proslave njezin rođendan. Fra Tomislav vratio se s nama. I njega je dočekala majka i braća. Sada je njegov dom, njegova obitelj u našem samostanu. Neka ih samo gvardijan fra Stanko Belobrajdić čuva i pazi kao kap vode na dlanu. Tomislave, Miljana, Ilok vam je prekrasan iako krvlju natopljen. Na povratku kiša je bila naš pratitelj. Ali neka, zemlja je žedna!
Marija Sklepić, Čakovec