Denis Lesjak - model kojeg svijet voli

Diplomirao je pravo u Rijeci, trenirao karate i napustio njegove natjecateljske redove zbog ozljede koljena, uspio kao model i maneken izvan granica domovine, ostao jednostavan mladić kojem su poderane traperice, pamučna majica i starke najomiljenija oprema u koju ulazi. Denis Lesjak, nadimkom Lesi, 25-godišnjak je iz Čakovca kojeg nije jednostavno zateći na ovdašnjoj adresi. U trenutku izlaska ovog teksta radi u Indiji, za jednu od dvije najjače modne agencije - Inego.

- U Indiju sam se odlučio vratiti sada, dvije godine nakon posljednjeg posjeta, zato što je, pored istraživanja novih tržišta, bilo pametno doći natrag dok me klijenti i casting menadžeri još pamte. To mi je bio odličan potez jer novi angažmani ne izostaju. Izgleda da sam ostavio dobar dojam, kaže nam u razgovoru za list Međimurje Denis Lesjak.

Njegovu spontanost valja pripisati mladenaštvu, a otvorenost horizontima koje je otvorio putujući Kuglom i radeći u najrazličitijim uvjetima. Za sebe kaže da je:

- Brzoplet, nestrpljiv, svestran i jednostavan. Uvijek kažem ono što mislim, a ono što želim, to i napravim. Jednostavno.

U svijet mode ušao je prije tri godine, kada se prestao baviti natjecateljskim karateom. Operacija koljena uzela je danak u sportu, ali nije u drugim područjima njegovog interesa.

- Tako sam upao u modeling. U početku je sve bilo čudno i neobično, ali s vremenom je postajalo sve zanimljivije. Prvi pravi angažman imao sam za Angel - tada me fotografirao također naš Međimurac Goran Čižmešija. Poznanstvo s njim puno mi je pomoglo u daljnjem radu. Nakon toga sam došao u Sonic Models i počeo pravu priču, prve inozemne angažmane. Još sam studirao, a poslovi su dolazili. Nisam želio riskirati diplomu, pa sam se vratio kući, završio studij i onda se u potpunosti posvetio poslu, priča nam Denis Lesjak.

Na pitanje s kojim je kućama dosad surađivao, spominje reklame za Panasonic, Nikon i Becks, radio je printeve za Jägermeister, zvučnih imena je puno.

- Što se tiče moje osobne satisfakcije u poslu, moram reći da na sve gledam profesionalno - odraditi što bolje mogu. Brendirana imena mogu mi laskati, ali na tržištu ima puno dizajnera koji su manje poznati, a izrađuju odličnu, kvalitetnu robu. Nekad je veći gušt snimati s manje zvučnim imenima i na kraju postići odličan rezultat. Razina rada je ista, profesionalna, vrlo ozbiljna. Na snimanjima, kad se sastavi dobar tim, ne može ispasti loše.

Kako inače kotiraju muškarci u modnoj industriji, kao modeli?

- Uvijek je muškaraca bilo manje nego žena, ali zapravo nas ima jako puno. To shvatiš kad se time počneš baviti, putovati. Susrećem izvrsne, otvorene ljude s kojima je zanimljivo provoditi vrijeme i izmjenjivati mišljenja.

Je li Vas ovaj posao transformirao kao osobu?

- Naravno. Od toga ne želim ni ne mogu pobjeći. Kad odabereš raditi ono što voliš, milijun drugih stvari postane manje bitno. Oko tebe se stvori krug istomišljenika s kojima postaneš prisan, međusobno se podupirete, razumijete se. Ako si siguran u ono što radiš, ne brineš što o tome misle drugi. To je prvenstveno karakteristika koja se kod mene bitno učvrstila.

Od istoka do zapada

Kakve ambicije gajite? Što želite za sebe u budućnosti, bilo posredstvom ovog posla ili nečeg drugog što ste zamislili?

- Oduvijek sam ambiciozan. Sve čega se primim uvijek odradim do kraja i najbolje što mogu. Tako je i s modelingom. Dao sam se u taj posao sto posto i kao krajnji cilj postavio sam si New York. No, moram reći da se ne volim previše fokusirati na jednu točku jer u tom slučaju ne bih dovoljno pažnje posvećivao svemu onome što me trenutno okružuje i što me do cilja zapravo vodi. Upravo je taj put, to putovanje zanimljivo i ništa ga ne može nadomjestiti. Što se tiče priželjkivane suradnje s nekim od profesionalaca, volim reći - kad me Terry Richardson bude fotografirao, napravio sam svoje.

U kojem kutku svijeta biste voljeli raditi, a u kojem živjeti?

- Azija vjerojatno ima najmanje sličnosti s Europom i iz tog razloga mi je vrlo zanimljiva, ali ne vidim se ovdje na duge staze. Volio bih raditi u Europi, pa s vremena na vrijeme pobjeći u Aziju na koji mjesec. Gdje živjeti? To zasad ne mogu reći sa sigurnošću pošto još nisam vidio sve gradove koje imam na svojoj listi želja. U slučaju da ipak moram dati odgovor, bio bi to Zagreb. Volim Zagreb i uvijek mu se iznova veselim kao da sam prvi put tamo. Najviše kontakata iz ovog posla imam tamo, pa vjerujem da će i to biti uteg na vagi kad jednom budem donosio odluku gdje se stacionirati i krenuti s novom životnom fazom.

Kina svima nudi posao

Radili ste u Kini. Kako je?

- Kriteriji za modele su podjednaki, samo što je u Kini daleko više posla za nas. Puno više profila modela može naći posao. Mišićavi dečki snimaju uglavnom kataloge za donje rublje i komercijalne reklame, mršaviji nose revije. Kina doista svima nudi posao i može se pristojno zaraditi. Specifična je i stoga što je njima zanimljivo sve u čemu ima stranaca. Pola njih nikada nije vidjelo drugu rasu, pa vas ubacuju svugdje: na promocije, javne događaje, ima posla koji baš i nije modeling. Uvijek možete raditi nešto drugo.

Možete li ugodno živjeti od ovog posla?

- Pošto sam završio faks, našao sam se na velikom raskrižju i morao sam odabrati. Profesionalni modeling ili pripravnički staž? Odlučio sam se za ovo prvo i od tog je trenutka to moj “posao za život”. Postao sam model s punim radnim vremenom, dakle, to više nije ni hobi, ni zabava. Za mene to znači - živjeti to što radim, biti spreman na velika odricanja, duga putovanja, uspone i padove, dobre i manje dobre sezone i tržišta. Naravno da sam svjestan da karijera aktivnog modela u jednu ruku ima dobnu granicu. Iz tog razloga, uvijek radim kratko-, srednje- i dugoročne planove, a onda ih putem modificiram. Ali, modeling je posao kao i svaki drugi. Napraviš plan, odeš tamo gdje su uvjeti bolji i s tim u skladu živiš.

Upisao bih glumu umjesto prava

Što biste radili da niste model?

- Sigurno bih upisao studij glume. Ne mogu reći da mi je žao što je nisam upisao na prvom mjestu, ali da ponovo upisujem faks, razmislio bih o tome puno ozbiljnije.

Kako djevojke reagiraju na Vas?

- Lagao bih kad bih rekao da im sve to nije zanimljivo, ali trebale bi unaprijed znati da je ovo posao. To znači da na fotkama izgledam drugačije nego u slobodno vrijeme. Ja hodam okolo drugačiji nego što sam na fotkama. Malo se iznenade kad me vide u poderanim starkama. Vidim im upitnike nad glavama - jesam li to stvarno ja?

Nikad ne zaboravljam odakle sam

Iz Čakovca ste, tu Vam je obitelj. 

- U Čakovcu su mi mama Vesna koja radi u privatnom poduzeću, tata Marijan koji je umirovljeni pilot, brat David - student, glazbenik i volonter, prijatelji koji su mi oduvijek bili najveća podrška. Zato nikada ne zaboravljam odakle dolazim i kamo se najradije vraćam. Posljednja dva tjedna svakog od mojih putovanja ja provedem u naručivanju hrane u maminoj kuhinji i kad se smjestim u svoju sobu - ne mrdam nikamo iz Čakovca. Barem prvih deset dana. Nakon toga, polako kreću moji planovi i kombinacije.

Koliko često dolazite u Čakovec otkako su Vaši angažmani u inozemstvu redoviti i učestali?

- U pravilu, dolazim nakon svakog ugovora. To je otprilike svaka tri mjeseca. Obično se vratim na mjesec dana, barem kako bih sredio nove papire, i onda idem dalje. Lako je moguće da mi se ugovor produži, pa ostanem i do pola godine, ili spojim dva putovanja. Nema pravila, i upravo to je jedna od stvari koje u ovom poslu volim.

Gdje slavite obiteljske blagdane?

- Uvijek ih nastojiim provesti s obitelji. Tako i planiram. Prosinac je mjesec u kojem želim biti doma. Barem da za Božić i Novu godinu svi budemo zajedno. Iluzorno je očekivati da ću u ostalim prilikama biti doma. To jednostavno ne mogu isplanirati.

Što volite? Imate li hobi?

- Osim posla koji doista volim, tu su gitara, serije i računalnu igru PES - Pro Evolution Soccer. Više sam dečko za po doma, nego za divlje partyje, iako im ne odolim baš uvijek (osmijeh).

Kad kažete da ponekad radite “nešto drugo”, na što mislite?

Denis Lesjak: Meni se dogodilo nešto drugo u Kini i mogu vam opisati u nekoliko rečenica. Zvoni mi mobitel u 5:55 ujutro i pitanje s druge strane: “Jesi li blizu aerodroma?” U bunilu razmišljam - kojeg aerodroma? Gledam na sat i skužim da sam zeznuo stvar. U 5 sam morao krenuti na aerodrom. Dobro, dižem se, još spavam, oblačim se, zaboravljam vodu i punjač za mobitel i jurim taksijem na aerodrom. Uspijem stići, žena koja me angažira me dočekuje, ulazimo u avion, idemo za Shangai. Tamo ću glumiti Diega Bernarda koji nije mogao doći iz Los Angelesa, a mora potpisati ugovor s gradonačelnikom i predstavnicima triju vodećih firmi u regiji. Financirali su neki veliki razvojni projekt. Dok mi je “poslodavka” objašnjavala što moram raditi, pomislio sam: “Netko se ovdje zeza, ali ajde, odradit ću.” Dolazimo gradonačelniku, sve oči uprte su u mene, svi se komešaju i izravno mi stiže pitanje: “Kako sam tako mlad i već na poziciji menadžera?” To me tako ošamarilo da sam se odmah probudio i postao svjestan svega. Rekao sam: “Niz godina sam u modnoj industriji, proputovao sam svijet i neke stvari razumijem puno bolje od starijih ljudi. Firma koja me zaposlila prepoznala je moj potencijal i pružila mi priliku koju sam znao iskoristiti. Mi radimo promjene, postavljamo trendove, a ne pratimo ih, i radimo to dobro.” Usput sam poravnao odijelo koje sam isto tako usput obukao i zavalio se ponovo u fotelju. Poštovanje je u tom trenutku probilo strop. Potpisali smo ugovor, otišli u drugu sobu na ručak. Nakon nekoliko čaša vina, dobio sam ponude da dizajniram odijela za njih. Sa Švicarcem sam razgovarao o ratu u Jugoslaviji, o Sloveniji, o Hrvatu sa španjolskim imenom i tome kako je mama valjda voljela gledati sapunice. Siti i polupijani, završili smo poslovni ručak, rukovali se i bez trunke sumnje rastali se. Ja sam se presvukao natrag u sebe i svoju trenirku koju sam ujutro zgrabio zatvorenih očiju. Mislim si: “Pa što se radi? Kakav život živim?” Ali dobro, nije mi prva situacija koja će sutra zvučati nevjerojatno, iako je, realno gledajući, najnevjerojatnija od svih dosad.