Još uvijek brojni "protuinvalidski" prijelazi u Čakovcu

Četrdesetpetogodišnji Miroslav Zorković iz Nedelišća osoba je s teškim fizičkim invali-ditetom. Tetraplegičar je od svoje 18. godine, otkada je kobnog dana slomio vratni dio kralježnice pri skoku u more u Sutomoru, u Crnoj Gori. Zadnjih devet godina Miroslav živi u Domu za starije i nemoćne oso-be u Čakovcu. Lokacija ustanove u kojoj živi odgovara mu - u samome je centru grada, pa mu je sve nadohvat ruke.
- Gledam li moj boravak u Čakovcu zadnjih devet godina, uređenje grada za osobe s fizičkim invaliditetom poboljšalo se. Savršeno nije. Na puno su pješačkih prijelaza unatrag nekoliko desetljeća najveći problem stvarali rubnici. Osobe poput mene nikako nisu mogle prijeći cestu te se popeti na deset centimetara visok rubnik. Danas su pješački prelazi uređeni tako da osobe s fizičkim invaliditetom na većini prijelaza u Čakovcu mogu prijeći cestu – kaže Miroslav Zorković te navodi konkretne primjere u Čakovcu koji mu stvaraju probleme pri kretanju u invalidskim kolicima.
- Ne moram otići daleko da bih se susreo s poteškoćama – rotor kod glavne pošte ima strme rubnike, a u centru grada većina zgrada u pješačkoj zoni ima jednu ili dvije stepenice koje mi onemogućavaju normalan ulazak u objekte. Posebno me razočarao T-Com. Nekada je na lokaciji T-Coma bila gradska slastičarnica u koju sam mogao normalno ući. Novi stanari - T-Com - ulazu su dodali stepenicu. Sada moram pozvoniti i pozvati djelatnika da me fizički prenese u poslovnicu. Usprkos zvonu koje mogu koristiti, razočaran sam što nije ostalo kao prije – govori Miroslav.
GRADSKA SRAMOTA
Osim što ne može u većinu zgrada u centru, naš sugovornik ne može ni u Stari grad.
- Desetak metara prije ulaza u atrij Muzeja popločan je krupnim kamenjem koje odbija bubrege. Da bi se prošao taj dio, velika je vjerojatnost da ću ispasti iz kolica. No, najgori primjer je kod autobusnog kolodvora. Riječ je o primjeru krajnjeg nemara prema osobama s invalididetom. Rubnik koji od pješačkog prijelaza vodi prema autobusnom kolodvoru zovem “protuinvalidski jarak”. Ako poželim sam preko prijelaza, spotaknut ću se i pasti prednjim dijelom tijela na prijelaz. Dakle, sam ne mogu preko ovog prijelaza, pa ako već trebam u bolnicu, nikada ne idem ovim putem, već koristim okolne, niže pješačke prijelaze. Nije na odmet dodati da ovakvi “protuinvalidski” prijelazi poteškoće ne stvaraju samo ljudima u invalidskim kolicima, već i slijepim i slabovidnim osobama – upozorava Miroslav Zorković.

Gabrijela Lipić