Siniša Filip Novak iz Svetog Križa

Odakle gen umjetnosti?

- Iz moje obitelji, prave međimurske. Rođen sam u Svetom Križu u svibnju 1956. godine. Iako mi je s majkom Magdalenom i ocem Ivanom bilo lijepo, veći dio djetinjstva naprosto sam uživao uz mamicu Mariju i japicu Đuru. Danas djeca to moderno zovu djed i baka. Otac je u Zagrebu završio primijenjenu umjetnost za kožu i šibu i radio kao instruktor u košaraštvu. Dovoljan je trenutak da pobereš gen umjetnosti, a ja sam ga naslijedio od oca. Mater me uporno učila čemu služi novac, ali - nažalost, to nikada nisam shvatio. Dok su u pitanju mamica, koja su bili svatovska kuharica, te mudrolije sam pokupio. Što se japice Đure tiče, on je bio stalno ljut jer sam na svježim krtičnjacima gradio svoje skulpture koje je malo obrasla trava. Japica su redovito trgali kosu na mojoj umjetnosti. Mislim da su svi bili preporođeni kad sam morao u prvi razred u Podbrest 1962. godine. Otrgnuli su me od blata. Otkrio sam olovku, zaboravio na krtičnjake. Naučio sam slova i već u drugom polugodištu na koricama bilježnice napisao sam prve stihove. Glasili su ovako: Kokot je najpametneši vu seli, on zna kuliko ima što kuruze za okopati i kuliko je pes pojel jejci sosedi Kati…

Iako sam zbog toga od učiteljice dobio batinom, stihove nikad nisam prestao pisati.

Kažete - Međimurje je ipak Međimurje?

- Roditelji su se otisnuli na rad u Njemačku, sestra Spomenka i ja, na našu žalost, morali smo biti u Varaždinu kod tete. Ja, cijepljeni kajkavac, odjednom sam se našao u razredu u kojem je sve disalo štokavštinom. Nisam imao namjeru učiti srpski jezik i ponavljao sam taj razred. Sedamdesetih se već počelo nešto mijenjati čim sam umjesto tačka mogao napisati točka. Vratio sam se ja u Međimurje, nije mi bilo druge - Orehovici sam završio osnovnu školu. Učiteljica Katarina Purić vodila je literarnu grupu. Tu sam se našao. S pjesmicom Štel sem na Dječjem kajkavskom festivalu u Krapini osvajam dvije prve nagrade - prvu nagradu stručnog žirija i publike. Bili su to moji prvi uspjesi. Da ne spominjem književne večeri i objavljivanje pjesama u aktualnim časopisima bivše države.

Doživotni sam dužnik mr. sc. Ljubici Duić koja je bila i ostala moj glavni mentor i potaknula me da nastavim svoj poetski rad.

Ipak, okolnosti Vam baš nisu išle na ruku.

- Kao sedmogodišnje dijete nastradao sam i izgubio vid na desno oko, što će promijeniti moj život. Za mene nije bilo zanata koji bih mogao završiti. Prepušten svojoj sudbini, neimaštini i nerazumijevanju, nisam uspio završiti Upravnu školu koju sam pohađao u Zagrebu. Postao sam mladi otac, a u tom braku rođeni su kćerka Zvjezdana i sin Nebojša. Oni su svijetla točka u mom životu. Odjednom shvatiš kako godine lete, a ti si tek na početku stvaralačkog rada. Uz mnogo uspjeha i padova, odlučio sam tiskati prvu zbirku pjesama, Pelud prezrelih trava, 2004.godine, zatim Pjesme u boji 2008. godine, a u pripremi za tisak je i treća zbirka pod nazivom Sjeverna kočija.

Osim pisanja, što ste radili u to vrijeme?

- Tijekom 1992. godine dobio sam posao u Muzeju Međimurja, a 1996. godine i službeno sam postao ložač centralnog grijanja, uz pomoć Ministarstva gospodarstva RH, i primljen sam u stalni radni odnos kao kućepazitelj i ložač centralnog grijanja. Tu radim i danas. I to je svojevrsna umjetnost jer sama riječ muzej ili blizina muzeja čini me bliskim umjetnosti. Nakon toga, krenuo sam intenzivnije u umjetničke vode.

Znači, došli ste u dodir s kistom, glinom, umjetnicima…

- Radeći u Muzeju, sreo sam mnoge vrsne slikare koji su me potaknuli da i sam pokušam osjetiti miris uljanih boja na platnu. Do danas sam sudjelovao na više likovnih kolonija, na desetak likovnih skupnih izložbi, a član sam LUČ-a Čakovec i likovne Republike Sveti Martin na Muri. 

Međutim, nisam zaboravio one skulpture od blata na kojima su japica lomili kosu, pa me privukla glina i postala moj osnovni materijal za modeliranje. Ovo moje „kiparenje u glini“ već nekoliko godina u središtu je mog umjetničkog izričaja. S glinenim skulpturama sudjelovao sam na izložbama od Centra za kulturu u Čakovcu do Svetog Martina na Muri, Koprivnice, Virovitice, Varaždina, Splita, a ove ću godine izlagati u Solinu. U zimskom periodu uglavnom slikam, a ljeti se „igram“ s glinom, modeliram i vrtim lončarsko kolo. Prošle sam godine udrugama žena diljem Međimurja poklonio više od 200 raznih glinenih terakota - posuda, koju su one oslikavale, a potom plasirale na humanitarno tržište.

Moja violina i Vehni, vehni fijolica...

- Oduvijek sam želio svirati na nekom instrumentu kojim bih popratio interpretaciju napisanih stihova. Pokušaji s trubom, gitarom, klavijaturama i usnom harmonikom propali su već na samom početku. No, prije tri godine, sa svojih 55 godina, na poklon sam dobio jednu staru violinu koju sam tek morao opremiti žicama i svim drugim dijelovima te je tako osposobiti za sviranje i, naravno, nabaviti knjigu za prvi razred violine. U Glazbenoj školi u Čakovcu tada nije bilo prostora za učenje sviranja za starije osobe. Sve sam morao sam napraviti. Za godinu dana naučio sam note i uvježbao osnove držanja violine i gudala. Sada, nakon tri godine upornog vježbanja, mogu reći da se moje sviranje „dobro čuje“, što - naravno, nije za javne nastupe, ali meni čini posebno zadovoljstvo i opušta me. Veseli me što prijateljima mogu odsvirati pjesme iz svih pokrajina Lijepe Naše, a posebno su mi drage naše međimurske pjesme Vehni, vehni fijolica, Protuletje se otpira, Da nam pak dojde to vreme i druge, dok od stranih poznatih najradije sviram Yesterday, La Violatera, Fur Elise i još neke… Zanimljivo je i to što je moj otac Ivan, nakon godinu dana mog „navlačenja mačka za rep“rekao: A znaš li ti da je tvoj deda Feliks bio pređar violinist? Ostao sam šokiran. Djed je umro davno, dok sam još bio mali, i nisam imao pojma da sam, eto, i ja, poput njega, u violini osjetio - ono nešto.

Nekoliko ste puta ponovili da je moguće zaustaviti vrijeme…?

- Je li moguće zaustaviti vrijeme? To je pitanje koje se često postavlja. Ja to uspijevam dobrom pjesmom, lijepom skulpturom i fotografijom. Na sva tri načina obilježavam jedno određeno vrijeme, jedan neponovljivi trenutak koji se na svojstven način prenosi u budućnost.

Godinama sakupljam fotoaparate. Kolekcija danas broji 77 primjeraka iz svih dijelova svijeta.

Udruga Pelud.Net - promicanje internet umjetnosti i kulture, korak je naprijed u Vašem radu? 

- Tijekom 2006. godine, dvije godine nakon što je tiskana moja prva zbirka pjesama Pelud prezrelih trava, uz nesebičnu pomoć tada mladog profesora povijesti Miljenka Hajdarovića, osnovana je udruga za promicanje internet umjetnosti i kulture pod nazivom Pelud.Net. Udruga je usmjerena na dokumentarni film, fotografiju, tiskarstvo i promicanje vrijednosti interneta. Udruga tiska knjige svojim članovima, hrvatskim braniteljima i priprema za tisak stručnu literaturu. Isto tako, ima snimljenih nekoliko dokumentarnih filmova na temu zaštite okoliša, a u montaži je dokumentarni film o vrbama (Salix Alba) koji se završava ove godine, dodatnim snimanjem na rijeci Jadro, u Solinu.

Kakav je danas Vaš status?

- Živim u Svetom Križu s roditeljima. Rastavljen sam sto godina, ali sretno zaljubljen jer - to se i podrazumijeva ako ste po horoskopu blizanac, naročito ako je s druge strane vaga koja te duže od pet minuta pokušava zadržati na istom mjestu…

Neka neostvarena želja?

- Volio bih razumjeti naše političare, ali, umjetnicima to ne ide. Smetaju mi i jal, ljubomora, zavist, bezobrazluk, i sve negativno. Kao da tonemo sve dublje. Trebali bismo promijeniti politiku i političare. Da ne moram kupovati hranu i piće te zbog te potrebe odlaziti na posao, svaki bih vas dan uveseljavao svirajući violinu. Besplatno! Eto, to je moja želja.