VIŠE NEPOZNATI, NEGO ZABORAVLJENI (2.)

U prethodnom broju započeta sitnica o staroj hrvatskoj obitelji Kneževića, prvotno iz Hercegovine, pa od XV. stoljeća iz Like i Krbave, koja je za svoje mnoge i velike vojničke zasluge stekla plemstvo i barunat te velike posjede - više kuća i petsto jutara dobre zemlje - u južnim dijelovima Hrvatske, mora ovdje biti načas skrenuta na krajnji sjever toga kraljevstva koje to odavno već zapravo nije bilo ni samo za sebe ni u službenoj zajednici s drugim dvama - Slavonijom i Dalmacijom.

Velike i važne promjene u političkom i društvenom životu koje su u posljednjim desetljećima XVIII. i na početku XIX. stoljeća zahvaćale Europu općenito, posebno pak zemlje pod krunom Habsburgovaca - sve da su i htjele, a to očito nisu - nisu mogle mimoići Međimurje. Samo nešto od posljedica toga moramo ukratko spomenuti.

Sin i nasljednik glasovite Marije Terezije, također car i kralj Josip II., pored ostalih prosvjetiteljskih novotarija koje je uvodio, ukinuo je 12. siječnja 1782. u našoj, ne samo crkvenoj, nego i, vjerojatno još više, znanstvenoj i kulturnoj prošlosti vrlo zaslužan Red sv. Pavla Prvoga Pustinjaka, jednostavno zvan Pavlinski. Njegovi hrvatski članovi, pavlini, u Međimurju su imali svoj samostan u Svetoj Jeleni kod Čakovca, u današnjem Šenkovcu. Njemu su, u smislu tadašnjeg feudalnog poretka, pripadala sela Šenkovec, Mačkovec, Zasad(breg) i Knezovec te, izdvojeno od te posjedovne cjeline, crkva sv. Jeronima i samostanska kuća uz nju - sada već dvjesto godina zvana baronija, vidjet će se zašto - s većim dijelom trgovišta Štrigove i susjednim selom Leskovcem. Pošto su, dakle, pavlini morali napustiti ovaj kraj - učinili su to do 1786. godine - a nije uspjela “kombinacija” mihovljanskoga župnika Luke Fényessija da u Svetu Jelenu istisne čakovečke franjevce i on se preseli u njihov tada još novi klošter, sve pavlinsko preuzela je carsko-kraljevska komora. Ona pak je za sljedećih petnaest godina - u doba velikih napoleonskih ratova - samostanske zgrade držala kao vojno spremište i crkvu pretvorila u pekarnicu, a sve prepustila niti tihom niti sporom propadanju.

Upravo tada car i kralj Franjo II., nećak i drugi nasljednik Josipa II., u okviru svojih reformi kojima se poput svojih prethodnika bavio, namislio je ličkim krajišnicima (graničarima) razdijeliti Kneževićeve zemlje s tim da bi njih, Kneževiće, obeštetio dajući im u zamjenu bivša pavlinska imanja u Međimurju. U čijoj se glavi rodila ta nesvakidašnja ideja, teško je reći - kao i uvijek: dobre svi svojataju, a onih drugih svi se odriču! - no, činjenica jest da je bila obostrano prihvaćena i na brzinu ostvarena. Posebno povjerenstvo 1802. godine procijenilo je da lički posjedi o kojima je riječ vrijede 152.684 forinta, a oni bivši pavlinski samo 101.660 forinta, pa je carska komora odmah ponudila da će na razliku od 51.024 forinta - toliko bi ju zapravo sve to skupa koštalo! - isplaćivati petpostotne kamate. Teško je reći što je pritom odlučilo, ali se zna da su šestorica braće Kneževića - ponovimo: to su bili Juraj, Antun, Ivan, Petar, Leopold (ponegdje će biti u prijevodu Lavoslav) i Vinko, dok njihove sestre Ana i Cecilija očito pritom nisu imale pravo glasa - to prihvatila. Učinili su to ne samo formalno i na papiru, nego su, kao da im se žurilo, još iste 1802. godine, ne čekajući carsko-kraljevsku darovnicu koja će im stići tek za tri godine (1805.) i dati pravo da svom barunskom naslovu dodaju atribut od Sv. Jelene došli su u Međimurje i smjestili se u pavlinske objekte u Svetoj Jeleni i Štrigovi.

Tako se dogodilo da je taj kraj - pored dobro poznatih grofova - dobio još jedne, manje poznate feudalne gospodare od kojih su četvorica umrla bez djece, pa su se Petar i Vinko podijelili tako da je prvomu pripala Štrigova, a drugomu Sveta Jelena. Ta je bila potpuno okružena posjedom grofa Feštetića koji nije Horvate previše šmekao, pa je među njima, odnosno, među njihovim ljudima i zastupnicima znalo doći do tako napetih odnosa da se iskusni vojničina, general i podmaršal Vinko nije ustručavao prijetiti izazovom na dvoboj što je, razumije se, smirivalo civilne duhove. 

Njegovi sinovi Aleksandar i Konstantin bili su kadeti, ali se o njihovoj vojničkoj karijeri ne zna ništa, kao ni o Ivanu iz njihove generacije koji će kasnije Svetu Jelenu prodati - Feštetiću! Ni Petrovi sinovi (ili unuci?) Maksimilijan Ivan i Aleksandar Franjo Kazimir nisu izdržali u vojsci, a posljednji muški Kneževići bili su njegovi unuci Viktor i Aleksandar, od kojih je prvi kao umirovljeni husarski satnik još poslije Prvog svjetskog rata u dubokoj starosti živio u Štrigovi, u nekad pavlinskoj Baroniji.

P.S. Poslije prelistavanja prethodnoga broja ovih novina, u velikom sam škripcu. Naime, ugodno “presenečen” člankom s naslovom Ines Virč: Da zaštitimo ovdašnji govor, trebamo i zavičajnu nastavu te još važnijim nadnaslovom Štrigovska skupina govora proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom RH, ne znam što bih trebao prije: spomenutoj docentici dr. sc. čestitati, zahvaliti, poželjeti daljnji uspjeh ili još nešto takvo, pa neka bude sve zajedno! Zadja je vura za nekaj takšega, a kamo sreće da je netko uspio to učiniti ili postići prije osamdesetak i više godina, ali…! Zato naj joj bu srečno i nadale!