BOLNICA NA KRAJU TRGOVIŠTA (II.)

Najprije da se podsjetimo na ono što je u ovoj rubrici bilo zapisano prije nekoliko tjedana, točnije 29. svibnja. Ne samo želja, nego i potreba Međimurja i Međimuraca da dobiju kakvu-takvu bolnicu – pitanje je kako su si uopće zamišljali što je to, kakvo je i čemu zapravo služi – već je u travnju 1874. potaknula čakovečke mjesne poglavare na odluku da za mjesnu ubožnicu nabave nekoliko kreveta namijenjenih upravo bolesnicima. (Na čemu li su ležali jadni ubogari koji nisu bili bolesni?!) Budući da su, očito i nedvojbeno, usporedno rasle i potrebe bolesnika i svijest mjesnih „otaca“ o skrbi za njih, u svibnju 1892. bilo je započeto prikupljanje novčanih sredstava za podizanje samostalne i prave bolničke zgrade, što je 1898. godine ozbiljno podržala naredba s vrha države da svaka općina s više od tri tisuće stanovnika mora imati „bolnicu“ – sigurno ne takvu kakve su danas, ali ipak bolnicu! (Usput se može i treba reći da ne znamo kako su na to reagirale one međimurske općine koje su i prije Čakovca imale i više stanovnika od njega, pa su također imale taj uvjet za bolnicu!) Razmišljanja, razgovori, pregovori i dogovori Čakovčana o tome tko će osigurati potreban novac za nju i za što će se zapravo taj novac upotrijebiti doveli su do toga da je uz put prema groblju u Mihovljanama bilo kupljeno zemljište za nju, ali i da se u nedogled oklijevalo posao ostvariti i završiti. (Ljudi s bujnom maštom mogu i u jednome i u drugome tražiti i nalaziti simboliku koje ima li ili nema, teško je da će se ikada znati.)
Prvo, dugo odgađano te neželjeno i neočekivano ostvarenje takvih želja o bolnici, bez obzira na novčane, prostorne i ostale mogućnosti u Čakovcu dogodilo se pod nesretnim, pa i tragičnim okolnostima. Naime, u početnim godinama XX. stoljeća političke napetosti u čitavome svijetu, a posebno na Starome kontinentu, Europi, skoncentrirane pak u „dvojnoj monarhiji“, Austro-Ugarskoj, i oko nje, dosta su dugo bile samo to, napetosti, i upravo takve, političke. U velikim diplomatskim, uglavnom verbalnim „prepucavanjima“ između, najgrublje rečeno, Beča, Berlina i Rima na jednoj te Londona, Pariza i Moskve na drugoj strani, „koga je bilo briga“ za tamo neko „malo Međimurje“?! Tako pak dugo dok su njegovi „štrekari“ i rudari mogli odlaziti u Europu, a zidari i „cimermani“ u Ameriku te zbog svoje odanosti „rintanju od jutra do zutra “ svagdje bili rado primani i visoko cijenjeni, niti taj mali kraj „med dvemi vodami“ dugo nije mnogo mario za ono za što ih ionako nitko nije ništa pitao i čemu su mogli „sam figu v žepu kazati“.
Onda je iznenada politika uzela oblik smrtonosnih metaka sarajevskoga atentatora, pa je „napetost pukla“. Bilo je to tako najednom da je bilo slučajeva kako su se pojedinci, ne sluteći ništa ili barem ne mnogo i ozbiljno, vraćali u svoja međimurska sela i tu već sljedećega jutra čuli proglas o hitnoj općoj mobilizaciji jer – počeo je Prvi svjetski rat. Pa i rat ili, kako su Međimurci govorili, „boj“ – u smislu neposrednih oružanih borbi ili „fronte“ – bio je zapravo daleko odavde, ali unatoč tomu, ovaj kraj nije nimalo štedio, s jedne strane, sve težom nestašicom svega, od ljudske snage za težačke poslove na „zemli“ do svakodnevnih životnih potrepština kakve su, na primjer, „petroljom“ i sol. S druge strane, obilato ga je nadjeljivao sve češćim obavijestima o tome kako je ovaj i onaj muž, otac, sin ili brat „v boju za domovinu doli opal“ ili pak je, ako je imao malo sreće, „bil plezirani“ pa se, nakon prve pomoći u lazaretu iza bojne crte, liječi u „špitalu“ nekoga velikoga grada u unutrašnjosti. (Za one o kojima i od kojih nije bilo glasa postojalo je malo, često varave i lažne nade da su u zarobljeništvu i da će se kad-tad ipak vratiti.)
U takvim okolnostima i Čakovec je bio „usrećen“: 1917. godine dobio je „krikšpital“ ili ratnu bolnicu („Kriegsspittal“). Nema o njoj mnogo sigurnih podataka, ali se iz pripovijedanja i prepričavanja tadašnjih očevidaca može zaključiti da je njezin „dolazak“ bio gotovo nenajavljen – rat je bio i ništa nije smjelo nikoga iznenaditi, pa ni naredba da se ona prihvati – da je najprije bila smještena u „preparandiji“, tada najvećoj zgradi u mjestu, ali da je s vremenom zauzela i zgrade ostalih dviju škola, „pučke“ i „građanske“ koje su, ukoliko nisu sasvim prekinule rad, „kuburile“ kojekuda i kojekako, a najviše nikako. Premda su bolesnici, ranjenici sa svim mogućim ozljedama i bolestima, bili uglavnom nepokretni i nisu izlazili iz bolnice – koji su to mogli bili su otpušteni kući – preko onih koji su u njoj radili saznalo se da je bilo u njoj ljudi različitih narodnosti i jezika, običaja i ponašanja.
Koliko je bio uspješan rad te i takve bolnice u Čakovcu, zasad nije poznato jer je sa završetkom rata i ona nestala odavde premda je itekako bila potrebna. U Međimurju je, naime, tada ljude naveliko kosila najprije „španjolska“ gripa ili groznica, zatim tifus, pa šarlah i druge „nevolje“ koje će napokon prisiliti vlasti da osnivanju i otvorenju bolnice u Čakovcu daju prednost pred drugim problemima kojima su se morale baviti.

P.S. Posebno neobičnom i zanimljivom izgleda mi činjenica da su bolničarsku službu u toj svakako privremenoj bolnici – i svakako uz ostalo pomoćno osoblje – obavljale redovnice ili časne sestre iste one redovničke družbe koja će pet godina kasnije ponovo doći ovamo i preuzeti stručnu brigu i njegu bolesnika, ali sada ne u improviziranoj i privremenoj, nego u uređenoj i stalnoj bolnici. U tome smislu ponavljam da je njihov, ovaj put dobro smišljen i pripremljen dolazak u Čakovec 5. srpnja 1922. i rad u bolnici bio povijesni događaj i za samu bolnicu i za tadašnje trgovište, a preko njih i za čitavo Međimurje, bez obzira na to koliko je kasnije namjerno ili nenamjerno zanemarivan i prešućivan. Nije, naime, samo nevjerojatno, nego upravo i smiješno pomišljati, a kamoli tvrditi da su uz četiri liječnika i toliko bolesnika da je njihov broj nedvojbeno opravdavao osnivanje, uređenje i opstanak bolnice – nijedna, pa ni tadašnja „naša“ država ne bi je držala praznu i plaćala besposlene liječnike!! – bili dovoljni „jedan bolničar i jedna bolničarka“, ali su bila potrebna „dva administrativna službenika i dva podvornika“ te po jedna kuharica, pralja, bravar i vrtlar – kako nalazim ozbiljno i nesumnjivo uglednom rukom zabilježeno u povijesnim prikazima.