BOLNICA NA KRAJU TRGOVIŠTA (IV.)

Na koliko-toliko okruglih, za Međimurje i njegov glavni grad ne ustručavam se reći i jubilarnih devedeset godina od jednog velikog i važnog događaja, moramo se vratiti već spominjanoj „sitnici“ – bolnici na kraju tadašnjega trgovišta, danas još uvijek na rubu grada Čakovca. Naime, ovih dana, točnije 12. o. mj., navršava se punih devet desetljeća od svečanog otvorenja Kraljevske opće javne državne bolnice u Čakovcu koja je, zbog izuzetnih okolnosti, već četiri mjeseca prije toga primila prve pacijente.
Iz podataka u malo sačuvanih službenih i vjerodostojnih izvora ne može se sa sigurnošću reći odakle je došao poticaj, a još manje tko je prvi i komu službeno predložio da se u Čakovcu osnuje opća bolnica te prijedlog obrazložio dovoljno jakim razlozima. A da ih je itekako trebalo, jasno je uzme li se u obzir makar samo jedna okolnost: vrijeme kad se to dogodilo. Ono, naime, burnije i mutnije, posebno za Međimurje, gotovo da nije moglo biti. Obilježeno je bilo završetkom Prvoga svjetskoga rata; raspadom Austro-Ugarske; odcjepljenjem od obiju njenih sastavnica i proglašenjem samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjevernom granicom na Dravi, dakle bez Međimurja koje se sljedećih dana podiglo tražeći socijalnu pravdu i nacionalnu slobodu te to platilo s dvjestotinjak mrtvih i tko-zna-koliko onih koji su dugo i potajno vidali svoje rane kod kuće, a ne u bolnici; zatim odricanjem vlastite samostalnosti i „ujedinjenjem“ spomenute Države s Kraljevinom Srbijom koja je, bez obzira na ulazak u novu Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, bila vezana odredbama ugovora o primirju i tzv. demarkacijskoj crti između zaraćenih strana; napokon i ulaskom hrvatske vojske u Međimurje i njegovim, govori(lo) se, „vraćanjem majci zemlji Hrvatskoj“, što je do potpisivanja ugovora o miru ipak bilo samo provizorij. Sve je to bilo „dobro začinjeno“ žestokom epidemijom tzv. „španjolske gripe“ i tifusa koja je obilato punila groblja i matične knjige umrlih po međimurskim župama.
U takvim okolnostima mogao je netko, manje-više pogođen svim tim ili samo zabrinut za bespomoćan narod, dosjetiti se kakvom-takvom lijeku barem za ovo posljednje zlo. S druge strane, mogla je i „politika“ računati da bi bilo dobro učiniti nešto korisno – i obrnuto: bilo bi korisno učiniti nešto dobro – za taj kraj i narod, i to što prije da se može na Konferenciji o miru, kod odlučivanja o granicama, a i drugdje prikazivati radi usporedbe prošlosti s budućnošću.
Bilo kako bilo, iz više se pisanih dokumenata saznaje se da je sve počelo neočekivano brzo. Ministarstvo za narodno zdravlje u Beogradu 27. kolovoza 1919. – samo osam mjeseci nakon priključenja Međimurja novoj državi Južnih Slavena – izdalo je „rešenje“ ili „naređenje“ kojim je bilo predviđeno otvorenje bolnice u Međimurju. Jedan njegov izaslanik iz Zagreba odmah je obavio „očevid u Čakovcu, Prelogu i Kotoribi te ostalih manjih mesta Međumurja“ i upoznao se sa „zdravstvenim stanjem i službom Međimurja“. Na temelju toga, već dva tjedna nakon ministrova „naredjenja“ dotični je „učtivo umolio“ građanskog povjerenika za Međimurje (po današnjem župana) dr. Ivana Novaka „da se obavi stručni građevni nacrt činovničke zgrade u Čakovcu ukoliko bi ta zgrada prema usmenom našem dogovoru imala da sačinjava opštu javnu bolnicu za Međumurje, da se stručnjački sastavi proračun za opravke rečene zgrade“. Bez obzira na ono „ukoliko“, očito je „prema usmenom dogovoru“ bilo odlučeno da se bolnica uredi u upravnoj zgradi Feštetićeva vlastelinstva, današnjoj „Staroj bolnici“ uz cestu prema Šenkovcu.
I građevinski se stručnjak požurio: nakon nova dva tjedna potvrdio je ono „ukoliko“ uz određene popravke i ograničenja, no dodao je da dvorac u Pribislavcu „ne treba nikakovog popravka, te bi provizorno mogao – dok se prilike i skupoća promjene – poslužiti za bolnicu“, dok bi „Stari grad u Čakovcu (zapadni dio) trebao dosta opravaka“, ali „bi se, kad se prilike srede mogao preudesiti u jednu veliku modernu bolnicu sa svim mogućim odjeljenjima, jer ima mnogo prostorija.“
Danas se zna: odluka je pala na prvu inačicu, a njeno ostvarenje krenulo je 1920. godine kad je brigu za zdravstvo Hrvatske,Slavonije i Međimurja preuzeo dr. Josip Lochert. Pokazao se vrlo zauzetim za „našu svar“ pa je bolnica bila i formalno osnovana, prvim ravnateljem bio je imenovan dr. Albin Blašić i upraviteljem Ivan Starčević, „primarijem chirurškog odjeljenja“ dr. Ivan Dabranić i internog dr. Pavao Frank, a bolničarska služba bila je povjerena čč. ss. križaricama iz Đakova. Svi su oni, svaki u svom djelokrugu, neposredno usmjeravali radove na uređenju i opremanju bolnice s „200 postelja (150 bolesničkih, ostali za osoblje i rezervu)“, koja je bila svečano otvorena 12. studenoga 1922. i tako postala početkom onoga što i danas itekako trebamo.

P.S. Usprkos početnom optimizmu s kojim se ušlo u posao, preuređenje upravne zgrade Feštetićeva veleposjeda i njeno opremanje za bolnicu pratila je stalna nestašica novčanih sredstava. Ne samo zbog naglog pada vrijednosti novca i općenitoga porasta cijena, nego i zato što je svaki dobiveni iznos bio samo djelić onoga što je zahtijevala „preudezba“ činovničke zgrade u bolničku, a da se njena oprema, namještaj i instrumentarij niti ne spominju. Iz poznatih podataka može se zaključiti da je bolnica mogla biti i znatno prije dovršena i otvorena da nije bilo takvih poteškoća.
Upravo zato ne čudi što je u času kad je bila „preudezba zgrade za bolnicu već gotova, a pripreme za uvodjenje vodovoda započete“, dr. Blašić smatrao „da je sad najzgodnije vrijeme, da se počne sa sakupljanjem dobrovoljni doprinosa za uređaj bolnice“. Stoga on kao ravnatelj bolnice traži ovlaštenje za to i „moli za odposlanje ovjerovljenog sabirnog arka“. Ne čudi ta molba, kažem, nego to što je ona, zaprimljena kod nadležnih u siječnju 1921., bila uredno riješena 15. studenoga 1922. – poslije 22 (dvadeset dva) mjeseca! – službenom zabilješkom: „Pošto je bolnica već otvorena, [12. studenoga 1922., tri dana prije toga zapisa! – V.K.] stavlja se gornje kao bespredmetno A. A.“, tj. jednostavno kao stari papir u arhivu. I točka!